Pojedina hrvatska narječja, čakavsko, kajkavsko ištokavsko, posjeduju genetsku posebnost, a osobito su važnečakavsko - kajkavske izoglose, poglavito konstrukcije uz brojeve dva, tri ičetiri, izostanak umetka ov -/- ev - u množini te vokalna realizacija a ne redukcija poluglasa u slabu položaju.

U tom području, među ostalim, zabilježen je toponim Kanajt (1497. godine Canayti) s kasnoveljotskim diftongom od lat. cannetum (trstika), što je slična motivacija kao u starom toponimu Hobdeni dol, potvrđen 1100. godine, danas Hovdeni, a od tuda imamo habat (bazga, zova, listopadno šiblje), s promjenom mekog poluglasa u o koji je u tzv. jaku položaju, što je osobina dobrinjskog dijalekta.

U prikazu fonološkog razvitka od praslavenskoga do hrvatskoga Matasović na primjerima pregledno prezentira najvažnije jezične pojave u slavenskim jezicima koje su uslijedile nakon njihova izdvajanja iz prajezika (palatalizacije, jotacije, metatezu likvida, epentezu poluglasa, razvitak samoglasnika i dr.).

H. je razlikovao dvije inačice pisanoga jezika slovenski i hrvatski prema dvama fonetskim podatcima, zamjenama jata i poluglasa.

Ilirci pak, uvevši slovo ě i prihvativši štokavsku zamjenu poluglasa, pisali su bědan, pa i poštokavljivali kajkavske tvorbe (vuzem vuzam).

Najvažniji je nastavak - ga i stapanje dvaju poluglasa u neutralni, a osim toga hs. i slov. jezik razlikuju se od svih slavenskih time što nemaju palataliziranih suglasnika... (Brozović i Ivić 1988: 2)

U abecedariju se nalaze i znak za jedan nazal i dva poluglasa, a točno se može odrediti brojčano značenje slova tog doba (glagoljica nema brojeve nego slovo ima značaj broja ako se prije i poslije njega stavi točka).

Relacijski morfemi u dativu, lokativu i instrumentalu mn. imenica muškoga i sr. roda u manjem broju govora toga idioma čuvaju neizmijenjene oblike nakon redukcije starojezičnoga poluglasa i realizacije jata, a u većem dijelu teže ujednačivanju s oblicima istih padeža imenica ženskoga roda.

Osim osobitosti konkretnih vokalskih sustava i njihove usporedbe, u dijelu rada o vokalizmu potrebno je izvesti zaključke i o za kajkavštinu karakterističnim vokalskim odnosima, odnosno o sudbini kontinuanata ishodišnih vokala jata i poluglasa te vokala e i nazalnoga e.

Među glasovnim promjenama kojima se hrvatski odvojio od praslavenskoga razlikuju se prije svega one koje su provedene u ranom općeslavenskome razdoblju, npr. prijelaz prasl. a, ā > općeslav. o, a, prijelaz kratkih i, u u poluglaseve ь, ъ, prijelaz ē > ě i ū > y, od onih koje možemo pripisati zapadnojužnoslavenskome razdoblju, npr. metateza likvida (or, ol > ra, la, er, el > rě, lě), stapanje poluglaseva u neodređeni samoglasnik " šva " (ъ, ь > ь [ ə ]), prijelaz y > i, nestanak poluglasa u " slabom položaju ", razvitak nazalnih samoglasnika (ą > u, kao u pątь > put, ę > kao u pętь > pet).

Samoglasnik a je nastao iz poluglasa (jer) koji se produljio u i.

Tko će barem ozbiljnije pokušati suzbijati onu jezičnu pošast u velikog broja javnih govornika, od mladih do najstarijih, od običnih sugovornika u razgovoru do voditelja emisija i političara, koja se sastoji u umetanju nakon svakih nekoliko riječi ili svake rečenice onoga nesretnog i zatupljujućeg poluglasa e, e?

Odraz je starih poluglasa danas uglavnom štokavski dan, san, no stari se kajkavski odraz e čuva u pojedinim riječima kao što je pes.

Hrvati čekaju da vide što će biti sa Slovencima, sve nešto kukaju u poluglasa i zavodnički mjerkaju susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Tako je u Omišlju odraz starohrvatskoga poluglasa e (če, kesno, otec, tenec), slogotvorno/r/ostvaruje se s popratnim samoglasnikom e (červ, dervo, kerst, zer ¬ no), dok se slogotvorno/l /, nakon zamjene poluglasa samoglasnikom i redukcije likvida (l > əl > el > e), ostvaruje kao e (jabeko, peno, seza, žetilo).

Vidljivo je kako je odraz starohrvatskoga poluglasa u Omišlju jedinstven u odnosu na ostale govore starinačkoga mikrosustava arhaično-konzervativnoga modela, na ostale krčke govore, na ostale čakavske govore općenito i u odnosu na hrvatski jezik uopće.

U zapadnom je dijalektu šwa redovito davalo a, pa je tako i u Moližana (dan, danas, daska, daž itd.), a moliško malin ÂťmlinÂŤ, malinar, zali Âť zliÂŤ s vokalizacijom poluglasa u slabu položaju, kao u čakavaca, svakako svjedoči o upravo izrečenoj kratkoj karakterizaciji nekadanjega biokovsko⠀ cetinskoga dijalekta.

U staroslovenskom jeziku toga glasa nije bilo;, u hrvatskim i srpskim rečima on se javio asimilacijom č ispred b, kada je nestalo poluglasa (srdce srdčba srdžba); u govoru nastaje asimilativno i ispred drugih zvučnih suglasnika (npr. u sklopu« mač da mu dam », iako tu treba razlikovati č i b)

zamjena poluglasa s a (pas, magla)

Da se ono " ě " razvilo od poluglasa " " iza " s ", nije nemoguće, jer u staroslavenskom jeziku imamo i pridjev v ' s-ak i v ' sěk a znači i prvo i drugo " svako ".

Izvedenice se prave od dviju osnova: od tam i od tm (jedno je nastalo vokalizacijom poluglasa stcslav. t 7 ma > tama, a drugo gubljenjem poluglasa u prasl. t 6 ma > tma).

Na fonološkoj razini istražuje se refleks poluglasa, slogotvorno r i l, refleks jata, refleks ę iza palatala č/ž/j, redukcija samoglasnika, kontrakcija samoglasnika, refleks t ` i d `, šćakavizam, sekundarnu jotacija, druga palatalizaciju, suglasnici h i l, rotacizam, suglasničke skupine, disimilacija suglasnika, asimilacija po mjestu tvorbe i ostale samoglasničke i suglasničke promjene

Ta se zamjena može pratiti u tekstovima na prijelazu iz 14. u 15. st., u doba prijelaza poluglasa u - a; čini se da je genitivno - a u množini postalo od poluglasa koji se očuvao u nekim uvjetima

Morfem a u novoštokavskom nastaje od poluglasa (kako si rekao), odnosno pretvara se u nulti morfem u konzervativnim sustavima (kako sam rekao).

On se i pojavio nakon nestajanja poluglasa, tada se asimiliralo/č/u/dž /: srd6č6ba - srdčba - srčba - srdžba

Budući da nije riječ o slavenskim riječima, samoglasnik " a " sigurno nije nastao vokalizacijom poluglasa

Zašto uopće toliko razglabamo oko refleksa jednog jedinog glasa, ě, a postoji još toliko momenata u jeziku (od naglaska, rječnika, drugih glasova, npr. poluglasa, slogotvornog " l " itd)

- Posebna fonema poluglasa koja se u čuva velikom dijelu zetskih govora i ima vrijednost glasa između a i e (slično AmEng. man, cat, laugh).

Poluglas se u zetskom dijalektu izgovara na mjestima gdje se u ostalim štokavskim dijalektima javlja tzv. nepostojano a (koje se u tim dijalektima razvilo iz poluglasa).