Hrvatski je slavenski jezik, zapadnojužnoslavenske podskupine u slavenskoj grani indoeuropske jezične porodice koji se kao i ostali slavenski jezici razvio iz praslavenskoga.

Zapravo rodoslovlje riječi slava dolazi iz praslavenskoga pojma slava, s homonimima u litvanskome i latvijskome, a što znači čast, hvala.

prof. alemko gluhak gostovao u posebnim dodacima na htvu, bio i milko valent i sviličić. pričali o psovci, metastazama dobrano. gluhak reče kako sama riječ psovka ima veze s riječju pas, pa odatle i lajati i psovanje. (nije marko, ali mari.) gluhak, kod njega sam slušao 2 semestra etimologiju, govori o jeziku prije hrvatskoga, prije praslavenskoga, i reče, nu čuda, da sve dolazi iz jedne jezične baze, samo su se značenja širila, mijenjala i prenosila. pričali o riječi urac, pa gluhak reče kako to znači pijetao, kokot. kaže da se engl. za to u slengu kaže cock.

Stoga, čak i kada bismo pošli od posve nevjerojatne pretpostavke da su svi pripadnici vrste Homo sapiens u početku govorili istim jezikom, iz toga su jezika tijekom ljudske povijesti morale nastati stotine i tisuće jezika; ako je u tisuću i petsto godina iz vulgarnolatinskoga nastalo petnaestak romanskih jezika, a iz praslavenskoga petnaestak slavenskih, zamislite koliko je jezika moglo nastati iz zamišljenoga prajezika ljudske vrste, ako se taj govorio prije pedesetak tisuća godina.

Neki srpski govori i neki hrvatski govori su vrlo srodni i ne mogu se smatrati da pripadaju različitim slavenskim jezicima po postanju iz praslavenskoga.

Obilježen izoglosama iz praslavenskoga doba, iz južnoslavenske i iz zapadnojužnoslavenske zajednice, središnji južnoslavenski dijasistem formiran je od pet narječja (kajkavsko, čakavsko, zapadnoštokavsko, istočnoštokavsko, prototorlačko) i karakteriziran izrazitom heterogenosti.

Odluku da u poredbenopovijesnom prikazu hrvatskoga jezika krene od indoeuropskoga, a ne samo od praslavenskoga, Matasović s jedne strane obrazlaže time što tvrdi da »praslavenski jezik nije nešto zadano i da se ne može jednoznačno rekonstruirati samo na temelju posvjedočenih slavenskih jezika« te da se, s druge strane, »polazeći od indoeuropskoga prajezika razvitak hrvatskoga sagledava uvijek iz jedne, jedinstvene perspektive, primjenjujući poredbenopovijesnu metodu u najvećoj mjeri dosljedno«.

Osim što i opsegom zauzimaju najveći dio knjige, u njima se na konkretnom jezičnom materijalu, glasovima i oblicima, i njihovim međusobnim odnosima unutar odgovarajućih gramatičkih sustava poredbeno prati razvoj hrvatskoga jezika od indoeuropskoga preko praslavenskoga do njegova suvremenog stanja.

Detaljan opis fonološkog sustava praslavenskoga, koji slijedi, Matasoviću služi kao dobra podloga za prikaz fonološkog razvitka od praslavenskoga do hrvatskoga.

U prikazu fonološkog razvitka od praslavenskoga do hrvatskoga Matasović na primjerima pregledno prezentira najvažnije jezične pojave u slavenskim jezicima koje su uslijedile nakon njihova izdvajanja iz prajezika (palatalizacije, jotacije, metatezu likvida, epentezu poluglasa, razvitak samoglasnika i dr.).

U poglavlju Poredbenopovijesna morfologija Matasović sustavno prati gramatički razvitak oblika od indoeuropskoga preko praslavenskoga do hrvatskoga.

Takvim je retoričkim blagom svojim pričama namjerice nastojala dati obilježja autentična praslavenskoga usmenopredajnoga izričaja, utiskujući im biljeg patine i patetične uznositosti kao metonimijske znakove tradicionalnoga vrijednosnoga sustava.

Na početku knjige Josip Bratulić piše o hrvatskome jeziku, hrvatskim pismima i hrvatskoj književnosti svjedocima identiteta Hrvata, a dugo i složeno razdoblje od praslavenskoga do hrvatskoga jezika obradio je Ranko Matasović.

Drugi dio Katičićeve trilogije posvećene rekonstrukciji praslavenskoga sakralnoga pjesništva proučava uprizorenje mita godišnje rodnosti kod starih Slavena, mita koji izražava životno iskustvo starih slavenskih poljodjelaca i njihovo vjerovanje u ciklički tijek zbivanja u svijetu.

Ako prati-mo jezične mijene od praslavenskoga doba do našega današ-njeg, ne vode nas one tako da bismo mogli obuhvatiti sve go-vore kojima govore Hrvati i samo takve govore.

U kasnijem se radu više usredotočio na istraživanja pučke, napose marijanske pobožnosti, te rekonstrukcijom fragmenata praslavenskoga poganstva u pučkim predajama.

Riječi u kojima se smjenjuju glasovi ije/je/i/e Hrvatski je jezik nastao iz praslavenskoga jezika.

Povijesnu fonologiju i morfologiju detaljno je razradio dr. Matasović u poglavlju »Od praslavenskoga do hrvatskoga jezika (glasovi i oblici)«.

[ 44 ] Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19 % svoga poluslavenskog rječnika, dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito, mimo Slavena, povezuje se starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskrtom.

Spomenute značajke su uglavnom nepoznate u inih Slavena, pa je zato Veyska zayk nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod).

Osim toga, izrazi izvedeni iz praslavenskoga trjeba (žrtva) nisu do sada potvrđeni izvan istočnoslavenskoga područja.

I drugo, tisuća i ne može biti rusizam, u ruskome je tysjača, što je od praslavenskoga dijalekta u kojem nosni vokal e (koji u ruskome daje ja, u nas bi bilo e, dakle tiseća), a naše tisuća dolazi od praslavenskoga dijalekta u kojem je bio nosni vokal o (koji u nas daje u).

Sustav ličnih zamjenica uglavnom je očuvan iz praslavenskoga, kao i sustav pokaznih zamjenica, no imenička je deklinacija izvršila znatan utjecaj na deklinaciju zamjenica, osobito u množini.

Većina je načina tvorbe prezentske osnove u hrvatskome očuvana, a i glagolski nastavci u prezentu uglavnom su očuvani iz praslavenskoga (uz gotovo potpunu zamjenu tematskoga prezentskog - ą > hrv. - u (u hoću, mogu) atematskim - mь > hrv. - m (u berem, spavam, vidim).

U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski.

To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga.

Među glasovnim promjenama kojima se hrvatski odvojio od praslavenskoga razlikuju se prije svega one koje su provedene u ranom općeslavenskome razdoblju, npr. prijelaz prasl. a, ā > općeslav. o, a, prijelaz kratkih i, u u poluglaseve ь, ъ, prijelaz ē > ě i ū > y, od onih koje možemo pripisati zapadnojužnoslavenskome razdoblju, npr. metateza likvida (or, ol > ra, la, er, el > rě, lě), stapanje poluglaseva u neodređeni samoglasnik " šva " (ъ, ь > ь [ ə ]), prijelaz y > i, nestanak poluglasa u " slabom položaju ", razvitak nazalnih samoglasnika (ą > u, kao u pątь > put, ę > kao u pętь > pet).

Problem je što riječ banka ne možeš tako objašnjavati jer je preuzeta kasnije, nije nikad postojala u korpusu praslavenskoga ili staroslavesnkoga, dakle, nije nikad imala njihove glasove.

Takav postupak naglašavanja tipi č noga i ukazivanja na važna odstupanja i zanimljivosti nastavlja se i u pregledu šest č akavskih dijalekata klasificiranih s obzirom na refleks praslavenskoga jata, uz suglasni č ki kriterij kao pomo ć ni, a koji se kriterij primjenjuje na odjeljivanje ikavskoga jugozapadnoistarskog dijalekta (koji je pretežno štakavski) od ikavskoga južno č akavskog dijalekta (koji je uglavnom š ć akavski).

Napominje da ime Juraj ne potječe iz praslavenskoga jezika, već je nastalo preuzimanjem grčkog imena Georgios.