Pomičem se, a moja Zlata sa uzdahom olakšanja spuzne sa kreveta na madrac, pored mene, mlado joj i golo tijelo znojno, drhti, a vrućina pritiska noć.

Brand mi se razvija i stalno pomičem granice i stvaram si neke nove početke.

Ja često pomičem granice i tvrd sam u svojim stavovima, ne popuštam.

Moja je ideja bila da stalno, malo-pomalo, pomičem granice.

Čekam dok mi koža ne pocrveni i tek tada se pomičem u hlad.

Dizajner je opisao svoju kolekciju riječima: " Kroz strogi monokromatski minimalizam istražujem volumen kao moju veliku opsesiju i pomičem granice proporcija i kreiranja odjeće za stvarne žene i muškarce, te na taj način moj stilski i estetski eksperiment u pojedinim segmentima kreće u astetski modni rukopis. " Galaševa konstrukcija je skulpturalna i geometrijski promišljena dok je posebno briljirao na avangardnim bijelim modelima.

Ne boardam da se natječem nego da pomičem svoje granice '.

Ne pitam zašto nego prihvaćam usud, na onoj istoj terasi ponovo dižem ljude i pomičem inventar jer Tadeusz mora proći točno između dvaju redova stolova i stolica, a između njih su, vidi vraga, oni golemi suncobrani pa i njih mičem u stranu uz začuđene poglede gostiju i prolaznika

Sad zaista budnim očima promatram ovaj papir, glava koju pomičem nije drijemna, istu ruku svrhovito i svjesno pružam... Ali kao da se ne sjećam kako su me u snima znale obmanuti slične takve misli, pa kad o tome pažljivije promislim, tako jasno uviđam da se nikakvim sigurnim znacima ne može razlikovati java od sna...

Pomičem se prema Zokiju koji nešto bolje penje i uskoro kapetan isključuje znak obveznog vezanja dok sportski aerodrom u Čepinu nepovratno ostaje iza nas u smjeru 060. Na nesreću, cijelo područje od Đakova do Sl.

Gubitak vida kažu da je normalna pojava s godinama.Kad te pregazi čtrdeseta svi kažu kratke im ruke i žale se na slab vid.Doktori propišu dioptriju i ko problem bude riješen.Ma većina tog svijeta ode na pijacu pa po svom mišljenju kupi naočare samo da ih ima za prvu priliku i tako to ostane godinama.Šta se dešava s onima koji dosta često i dosta vremena provode ispred komjutera.Uglavnom svi oni još mnogo prija osjedte potrebu za pomagalom zvanin naočale.Tako i ja sama sam u tom svijetu kad skoro svake godine se po malo pomičem naprije.... Kad prije neki dan nešto mi uštopa kopjuter i dok se to sve sredi ne znam ni kako, ali već za tri dana nisam morala da koristim naočale da bi nešto pročitala.mislim ja to slučajnao.Kad ono napravi se kompjuter ja stavrno sjedoh h da vidim šta ima i to bez pomagala.To potraja čitava dva dana, već treći sve se vrača na staro.e sad ja samu sebe pitam šta je bolje ovo sve piskarati i čitati ili oći štediti ni sama više nisam pametna.Ipak bila sam toliko svjesna da to primjetim........

' Osjećam kao da uvijek ja pomičem granice u otkrivanju novih tretmana ljepote i zdravlja.

Hodam li u snu i pomičem li vlastito pokućstvo zbog toga, što mi nedostaje Marta?

Ne pomičem se, ne želim je uznemiriti.

Pomičem mišem i počinjem pisati pjesmu, njoj, jedinoj.

Da primjećujem Tebe Bože kako koračas u meni dok naprijed pomičem noge svoje.

Odrazio sam se perajam o tlo da dobijem ubrzanje, ali se to pokazalo kao vrlo loš potez jer je u trenu izazvao odron: ispred mene je ogromna stijena i u strahu da ne padne na mene, pomičem se naprijed i u stranu za nekoliko metara u proširenju, čvrsto držeći reel.

No, na taj način bolje upoznajem i sebe i možda, pomičem neke svoje granice.

Pomičem se u stranu, pozivajući je ući, a čitava velika i teška i mukotrpno sagrađena tvrđava otpora koju sam ovih dana podizao, gradio, učvršćivao, i na koju sam bio besmisleno ponosan, zadrhti u mojim grudima i uz nečujni, ali za mene gromoglasni prasak, se uruši: čvrsti se balvani tvrđave otpora pretvorili u prah, postali ništa, nestali sa slijedećim izdisajem.

I tako ja krenem po zactanom rasporedu, pomičem komp i sav posao na njemu (najmrži mi, pored službenoga telefona dio posla, je priznam vi oprostite;)) za navečer, iza sastanka s dijelom Udruge, i stvari se rješavaju bez imalo komplikacija, svi oni kojima uguravam posao u zadnji tren padaju na moj šarm i obećavaju da će sve stići baš na vrijeme, ne brini i eto stignem do Azila, posljednje destinacije za današnje prijepodne, Zrinka skuha kavu, sjednemo u prvo dvorište, Periša se baca pod noge, sunce se smiješi, palim cigaretu, zvoni telefon (tu, naravno, prestaje biti zabavno) i nebo se zacrni iznad moje glave, munje sijevaju već u njoj jer nećete vjerovati:

Možda tek toliko da samu sebe prisilim razmišljati, da se discipliniram, da svoje prste pomičem tipkovnicom ne dozvoljavajući im da čine ono što bi oni željeli (a to je ništa).

Oprosti mi ljubljeni Isuse što toliko puta pomičem kamen sama, trošim svu svoju snagu, padam u beznađe, očaj, ponor, tamu.

A čujte, činjenica je da sam živ, činjenica je da pomičem i lijevu nogu sve bolje i bolje, u hodalici kako-tako hodam.

Nije mi poznato da sam u ma kojem pismenom ili usmenom istupu u predmetu Dajla spomenuo ma koju politiku, pa nije mi jasno na koji politički planu pomičem problem.

danas je opet bio dan za dučan. mislim si, oću onak casual otići... ali ne, ipak ej to riskantno. uvijek mi se nešto desi u tom dučanu. uvijek. i onda da budem ko baba sa sela.NEMOŽE. ušla sam u dučan sva mirisna i uređena. tražila sam kaj mi treba, di mi treba. prošla sam cijeli i ništa. ništa čudno, ništa novo, ništa neobično. ok, osim mog pjevanja onih pjesama koje sam čula dok sam štala onuda. ali to nije ni čudno ni novo ni neobično budući ja to stalno radim. onih mojih mladih radnika nema. bez veze. ma mora da je to onda ipak bila slučajnost prošlih par puta. (a ja sam mislila da je slučajnost ono što se desi samo jednom) onda sam došla do blagajne. t molbile-ov štand je pun. ima čak jedan dečko. ma ziher je samo prolaznik. dođe moj red na blagajni, a ljudi sa štanda otišli. dečko je ostao. uočio me. prolaze neki drugi ljudi, ali, zaobilaze ga iako se jako trudi. nastavlja svoj put prema meni. glumim. kosa mi pada na lice, ja ju pomičem ko da sam u nekom filmu. uočila sam jako dobro što smjera i sad glumim da me uopćže ne zanima, da ga nisam vidla, da sam zamišljena i da idem svojim putem. (mislim samo na to da mene izabere, da mene pozove, da meni nešto kaže) stavljam zadnju stvar u kolica i spremam se za okret i izraz iznenađenja. " dobar dan, mlada damo " (OHO dalmoš 100 %) " dobar dan " " recite mi koji mobitel imate, imate li mobitel uopće, koja mreža?? " " T mobile, imam da... " " a, ovaj koliko godina ima.. š.. te? " " 23, sad ću 23 " " ok, e pa sad ću ja tebi.... nova tarifa Jupi... samo 10 kn mjesećno... jefitinij pozivi unutar mreže, jeftiniji izvan... sms... potrošnja " (smeđe su.. pomalo sanjive, ali sjaje. blistaju) " da, a... " " je li mogu ja tebi onda to dati, ti mi to potpišeš pa onda.. " " ali... moja mama, tarifa, ne znam možda... " " ajmo polako. vi uzmete ovo, potpišete, a mama može i kasnije " (pogled malog peseka iz štenare kojem ne možete reći NE) " pa... dobro, ajde... " potpišem ja to ipak. već me grizla savijest i pitanje kako ću to objasniti doma. " a hoćeš li ovako sexy mob kao što ja imam? sexy mob za sexy damu " " ne fala, ne sada... " " jmbg molim... " (dala sam ga, kad ga je ponavljao, upamtio mi je datum rođenja) " broj... evo sexy broj za sexy damu... " " mjesto rođenja " " Zagreb, kej se ne čuje? " (o, da.. nasmiješio se) " a koji si faks? " " agronomija " " ooo super, onda možeš samnom doli u Dalmaciju sadit kumpire, može? " (znala sam čula sam iako je pokušavao glumiti purgera, nejde to njima) " može, ali ja sam više za koze i ovce " " a i toga imamo, naravno " " super " " puno ti hvala i bok.. " " bok "

Napunim dlanove njenim grudima i nježno ih pomičem.

Kad god sam na početku seksualne veze s nekim, sjednem mu u krilo, pogledam ga duboko u oči dok se pomičem naprijed-nazad i nastojim zadržati kontakt očima.

Ako još naučim govoriti bez da pomičem usne, bit ću produžena ruka svakog zamislivog zla.

Svakim putovanjem pomičem svoje granice to je jedan cilj, ali nije jedini.

S desetak mladića u svojim dvadesetima i gospođom srednjih godina čeznutljivo pomičem kazaljke sata na okretištu.