Po intimnoj proživljenosti i po dječačkim uspomenama, po minucioznosti zapisa o jednom ne tako davnom duhu grada, po preciznosti kojom su prepoznate vrijednosti grada što nadmašuju vijek naraštaja, konačno i po toplom, ljudskom humanizmu u prisjećanju na danas gotovo legendarne suvremenike toga grada i njihove ideje (don Frane Bulić, Tartaglia, Matošići, Kaliterne, Meštrović, Trumbić, Šegvić) svakako je, u nas jedan od najkompleksnijih portreta grada, do sada već više puta hvaljen (Vinko Nikolić, koji je prvi u dijaspori i objavio Sredozemni povratak te Boris Maruna) kao najmediteranskiji i najekspresivniji spomenik Splitu Radičin Vječni Split Portet jednog grada.