Otad se nije dogodilo ništa čemu se nisam nadao, vrlo sam sebično sretan ovdje u šumi, i pišem u bilježnicu pjesmu, tako sam revno pisao još samo prije dvadeset i pet godina, zaneseno i nedovoljno, što sam eto, na žalost, već zaboravio činiti, na bilježnici preda mnom stoje grb i važan naslov: humanitarna pomoć Europske unije, ona je ovdje stizala za i poslije rata, kao apsurdan višak nemoći, i bilježnica je ova postmoderno završila u kutiji za drva, i bio bih je spalio da se nisam nad njom sažalio, poduzeo sam prema njoj određen korak, ali možda se predomislim i ostavim je ovdje, u šumi, zajedno s velikom pjesmom, koja je potpuno nebitna u usporedbi s dojmom koji ostavlja zaboravljena bilježnica duboko među stablima, pola sata hoda od najbliže vlake, i mogao bih se orijentirati prema njezinoj bjelini ako zalutam pa joj se ukrug vratim.