Osobno, uvijek mi se više sviđalo ovo Platonovo gledište, i nekako mi je, prema nekom mom ukusu, puno bliže nego aristotelovo ili kantovo.

Aristotel (384 322) ne prihvaća Platonovo shvaćanje duše, kao ni njegovu koncepciju proizvodnje svijeta iz Timeja.

Platonovo je uvjerenje da sve ono o čemu se zbori da je po prirodi (physei legomena) proizvodi (poiei) božanska tehnika (theiai technei), a da ono što iz toga (kao materijala) sastavljaju ljudi proizvodi ljudska tehnika (anthropinei).

Šegedinova studija tako Platonovo poimanje uma sabire u pitanje o istini bića i načinu da se život dovede pod vladajuću moć onog najboljeg, najdragocjenijeg i istinski božanskog, te učini zbiljom istine.

Izlaganje o zasnivanju etike u Platona nije toliko išlo za tim da temeljito izloži Platonovo određenje ljudskoga dobra, koliko se pokušalo ukazati na primjereno misaono okružje iz kojega se pitanje o dobru uopće i može postaviti i tek unutar kojega se Platonovo određenje dobra može ispravno pojmiti.

On je bio tako uvjeren u Platonovo učenje da se ograđivao od popularnog vjerovanja tradicionalista o Sudnjem danu i uskrsnuću mrtvih.

Arendt je sasvim solidno obrazložila Platonovo shvaćanje države kao gospodarstva i vladavinu kao gospodarenje (dakle, kao značajan odmak od originalnog grčkog poimanja polisa i javne sfere djelovanja slobodnih i jednakih građana), da bi joj trebalo imputirati Poppera.

Filozofski dijalog, vođen dijalektičkim umijećem, u Sokratovoj i PLatonovoj metodi treba dovesti do uvida, do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« (Platonovo Sedmo pismo, Ep.

Pa onda umjesto da čita - a koga drugog - Platona, gdje u Politei ima jedan lijepi četverostruki fraktal (vidjeti na primjer tumačenje u Barbarićevoj ' Ideji dobra '), ili o Platonovom ' nepisanom učenju ' u Kramera ' Platonovo utemeljenje metafizike ', ili da čita Ciprine ' Metamorfoze metafizike ' on se uhvatio autopoiesisa.

Nije moguće razložiti zašto je baš takvo Platonovo razumijevanje svijeta.

Ona je u svojoj biti utopijska i kadra je probuditi u nama najdublju dimenziju, koja se ne identificira s praznom apstrakcijom niti s načelom reda, kao što su Platonovo ' ' Dobro ' ' ili Hegelov ' ' Duh ' ', nego se prije podudara s onim što je u nama najireduktibilnije, zapravo s raskorakom između nas i onoga što o sebi znamo, dakle s utopijom samih sebe.

Ni Aristotelovi argumenti u obrani umjetnosti ne dovode u pitanje Platonovo motrište da je sva umjetnost elaborirani trompe l ' oeil, te stoga laž.

Platonovo pravo ime je Aristokle, a Platon (što znači širok) je nadimak o čijem izvoru postoji više teorija: moguće je da se odnosi na njegovu tjelesnu građu (bavio se hrvanjem), širinu čela ili na širinu njegova znanja.

Filozofi preko dvije tisuće godina slijede to Platonovo iznuđeno rješenje, i filozofiraju po samostanima, kasnije po sveučilištima, u knjigama dovoljno komplicirano napisanima da se bude siguran da će ih malo ljudi čitati...

Stanje je i danas takvo, kao u Platonovo doba.

Kako sam i osobno veliki štovatelj Platona, prosto mi je nezamislivo da se Icke uopće usudi izustiti Platonovo ime ili još gore raspravljati o njegovoj filozofiji, koju usput budi rečeno uopće ne razumije.

" Posve je bjelodano kako nešto kao duša opstoji, ali je filozofsko pitanje što se točno misli pod pojmom grč. psihe, kako stoji s duševnom moći i u pogledu njezine smrtnosti ", protumačio je dr. Mikecin Platonovo poimanje duše kao onoga što sebe samoga pokreće, " najpokretljivijeg od svega ", prvog uzroka kretanja koji u svome vlastitome " biti " sebe samog uspostavlja.

A čitavo Platonovo djelo, osobito ključni dijalozi Politeja i Sofist, bavi se tom naizgled krajnje teško uhvatljivom - pa nije čudo da je promakla Derridi - ali presudnom razlikom između sofista i filosofa.

Više se nije moglo slijediti Platonovo načelo, koje je stajalo na ulazu u Akademiju: »Neka ne ulazi tko ne zna matematiku.« Tako je ostalo i do danas.

Jedan član uvjet je mogućnosti postojanja drugoga (načelo suplementa). Kroz cjelokupno važeće djelo Platonovo, od Fedona pa sve do Timeja, provlači se kao nezaobilazna konstanta jedno oštro i naoko nepremostivo razdvajanje onog bivajućeg, dakle nastajućeg i nestajućeg, s jedne, te onog jestvujućeg samog bića, s druge strane.

Osobito Platonovo ' ' nenapisano učenje ' ' koje jest zasnovano na dva počela nema veze s tim pojedonstavnjenim dihotomijama.

U svakom slučaju, moguće je da je inspirirala primjerice Sokratovo i Platonovo insistiranje na moralnosti bogova.

Otkrio ih je u mnogim zemljovidima koji su znanstvenicima odavno poznati. 5. Platonovo nasljeđe, John Sallis (AGM) Metafizika je platonizam ništa doli platonizam ili barem ništa posve odvojivo od platonizma, od Platonova nasljeđa.

Platonovo imenovanje pojedinih segmenata unutar transcendencije i ovostranosti bilo nam je dobrodošlo, ali ga ne možemo u potpunosti slijediti.

U 13. stoljeću Platonovo naslijeđe polako pada u drugi plan, što je uzrokovano temeljitom recepcijom Aristotelovih spisa koji postaje naprosto filozof i trajno nadahnuće onima koji filozofiraju iz kršćanske (katoličke) perspektive.

I u Platonovo vrijeme situacija je bila slična: rasap tradicionalne religije i moralnosti (uslijed prelaska sa seoskog u gradski način života), utoliko pojava ondašnjeg nihilizma, naime sofistike, i pokušaj filosofa da odgovore.

Svojim shvaćanjem, koje izgleda (a u neku ruku i jest) neka radikalna novost, ja sam samo revitalizirao Platonovo, Aristotelovo, Augustinovo, Kantovo, Hegelovo.

Ako mi ne verujete, izvolite otići u vatikansku knjižnicu, čitajte Platonovo delo, a on je bio istoriopisac o papama, a tako isto čitajte i spise Baronija (898) pa ćete se uveriti

To novo su objektili vraćeni nazad u društvo, to je Re: koje postavlja zahtijeve ispred sebe samog, perpetuirajući se javnim, društvenim angažiranim temama te proizvodeći efekt bumeranga, izlazeći vidjeti Platonovo sunce puno logotipova, paragrafa, aneksa, ugovora, dividendi.

Uzmemo li u obzir ovo Platonovo učenje o reinkarnacji, onda postaje sasvim jasno da je i sam Platon morao imati određena znanja o Atlantidi, jer je kasnije pisao o njoj.