Antropološka kritika organiziranja urbanoga prostora usredotočuje se na društvene odnose, ekonomske faktore, urbano planiranje, religiju i kulturu, završavajući s analizom postmodernoga grada kao rezultata urbanizacije kasnoga kapitalizma koji stvara novi tip znanja i reprezentacije.

Tako tijelo status privilegiranoga postmodernoga označitelja 29 potvrđuje razgradnjom elementarnih fizičkih orijentira svoje označiteljske funkcije ⠀ lica i kože.

Fenomene znanstveno-tehničkoga pothvata koji »najpresudnije« utječu na metamorfoze ljudske svijesti, savjesti, mentaliteta i duhovnosti u suvremenom dobu kritički propituje u četvrtome dijelu knjige, a izazove metamorfoza etičke svijesti analizira u pet poglavlja petoga dijela u kojem također piše o moralnoj autonomiji u kontekstu kršćanske etike, o izazovima izgradnje jedne dosljedne kršćanske etike života, o opasnostima biocentričkoga poništavanja specifikuma humane etike, o strukturalnim analizama svijesti postmodernoga moralnog subjekta te o temeljnom određenju ljudskoga dostojanstva, ali u ozračju znanstveno-tehničkoga pothvata u kojemu se javljaju »nova, podmukla i sofisticirana gaženja ljudskoga dostojanstva te stvaraju novi oblici porobljavanja čovjeka od strane drugoga čovjeka«.

Taj kreativni umjetnik svjestan je da živi i djeluje u današnjem bitno multimedijalnome svijetu svekolike, nadasve vizualne, kulture, koja u rastakanju umjetnosti: beskrajne i sveprisutne slikovitosti isparava, prožima i odražava cjelokupno ljudsko bivanje i djelovanje, a izvore za njegove izvanserijske totalne site-specific ili land art realizacije trebali bismo iščitati u njegovim prethodnim izložbenim projektima (dvije izložbe Belupo, i nadasve izložba Umjetnost uvjeravanja, Muzej za umjetnost i obrt, 2006), gdje je pomaknuo načine prezentacije izložbe, odnosno ukinuo granice između tzv. visoke elitističke i niske umjetnosti popularne kulture, stvarajući često zasićene multimedijalne derivate kao odraze svekolikoga složenog, bitno vizualnog postmodernoga megasustava.

Identitet i perverzija u doba dragovoljno nadzirane intime, za koju se svi panično drže jer je prostor slobode osobnosti, proizlazi otuda što su temeljne vrijednosti postmodernoga društva postale inteligencija i estetika.

S Borgesom i Grčić je postao »zagovornik postmodernoga, neomanirističkog duha, što je prevladao u drugoj polovini dvadesetog vijeka« (Tonko Maroević).

Kazao sam još da u njegovu pisanju prepoznajem i stanovitu polimorfnost, ne nužno rezultat postmodernoga stilskog plura-lizma, a on mi je odgovorio da se doista koristi razli č itim registrima ovisno o doživljaju: od poésie pure pa do poésie brute, da ga katkad ponese ritam, katkad pak slika, no u svakom slu č aju svojim pjesništvom nastoji i ć i s onu stranu racionalnoga i objašnjivoga.

Tako će, primjerice, fenomenološku poeziju Valentina Benošića odrediti kao Âťvrhunski opus hrvatskoga pjesništva šezdesetih godinaÂŤ ili će o Delimiru Rešickom progovarati kao o Âťnajznačajnijem pjesniku postmodernoga hrvatskog pjesništvaÂŤ, te ga se stavlja uz bok Mihaliću 60 ⠀ ih, Severu 70 ⠀ ih te Malešu na prijelazu 70 ⠀ ih u 80 ⠀ e godine prošloga stoljeća.

Stoga se čini paradoksalnim danas govoriti o vjeri ili o nevjeri kad se nalazimo u vremenu kojem mnogi pridijevaju epitet postmodernoga, a koje obilježava različitost i toliko mnoštvo mišljenja, stavova, uvjerenja, različitih shvaćanja što je to smisao ili besmisao života.

Potraga za novim soft identitetima i životnim stilovima kao temeljnim načelima postmodernoga svijeta života tek je nemoćni odgovor na nepovratno izgubljenu autentičnost zapadne kulture

Čak sam i povijest postmodernoga plesa predavala uz rekonstrukcije zadataka u pokretu koje su formulirali njezini pioniri, primjerice Trisha Brown i Simone Forti.

Namjesto Kellnerove, bitno epigonske pozicije između Baudrillarda i Chomskoga kad je u pitanju promišljanje fenomena postmodernoga rata kao nastavka terora svim sredstvima (zastrašivanje, propaganda, završni udar), korak izvan toga začaranoga kruga terora, rata i paranoje čini Paul Virilio, premda s čistim fatalističkim postavkama o »kraju povijesti kao zbiljskoga događaja«.

S tanje stvari inteligentno je i intrigantno postavljena izložba, koja propituje akutnu bolest duha i krizu identiteta postmodernoga društva.

Uvjerimo se da znanstveni um, nova društvena nadziruća praksa globalizacije nad svakim subjektom-osobom danas, sve do modne kozmetičke kirurgije nastale iz žudnje za vječnom mladošću i ljepotom čine sveto trojstvo postmodernoga svijeta života.

I poetike, i forme i tehnike: od klasičnoga do postmodernoga dramskog teksta, u velikoj su mjeri heterogene.

Poznate su kritike postmodernoga multikulturalnoga raja potrošnje kao ideologije lagodnosti i narcizma u tekstovima Bourdieua, Žižeka, Laclaua.

Pred naletom globalizacije i postmodernoga vremena treba se suprotstaviti planski, vjerno i odlučno, misionarski i ujedinjeno.

Izlozbom koja se sastoji iz nekoliko cjelina se problematizira odnos fizickog i virtualnoga u arhitekturi koja je najsporija od svih umjetnosti te eticki aspekt postmodernoga stanja koje je arhitekturu iz modernistickoga idealizma temeljenog prvenstveno na socijalnome programu, prevela u potpuno komercijalnu djelatnost te fabulira moguci prelazak iz vizualne civilizacije u jednu drugaciju, audio-taktilnu kulturu.

U krajnjem se slučaju pojavljuje i lik međunarodnoga umjetnika instalacije, postmodernoga nomada, koji se seli s jedne međunarodne izložbe na drugu i u svojemu koferu nosi elemente budućega rada ili sredstva za njegovu izradu in situ.

Mislim da su Žižekove političke ideje zaista vrlo kreativne i djelotvorne u osobitim okolnostima onima jugoslavenskog realno postojećeg socijalizma u kojima su prvobitno i nastale, ali da Žižekova nastojanja da ih učini malo bolje primjenjivima za uvjete postmodernoga kapitalizma jednostavno ne funkcioniraju.

Arhitekt Igor Emili otklanja se od prosedea moderne i vladajućih principa izgradnje velikoformatnih hotela, te anticipativno eksperimentira upravo s onim vrijednostima koje će Robert Venturi istaknuti kao osnovu postmodernoga pristupa.

Judson Church pak u povijesti plesne umjetnosti poznat je kao mjesto njegove dosad najradikalnije promjene, mjesto nastanka postmodernoga plesa oko kojega su se okupljali plesači uglavnom iz bolje stojećih obitelji, te dobro obrazovani.

Drugi je pak, podsjetimo na opće poznatu činjenicu, ključna figura postmodernoga grada, ovdje u obliku neobičnoga.

Francuski filozof Gilles Lipovetsky 80 - ih godina prošloga stoljeća objavljuje dvije knjige iz područja analize postmoderne, mode i masovne kulture Doba praznine i Carstvo prolaznoga te vrlo brzo stječe status kultnog postmodernoga filozofa i sociologa.

U pozadini takvoga mentaliteta možemo primijetiti snažan utjecaj tzv. postmodernoga doba.

Omalovažavan šezdesetih zbog navodne ružnoće, Tokio je osamdesetih slavljen kao model postmodernoga naselja dvadeset prvog stoljeća

Za volju Profita, koji je, nedvojbeno, postao kumirom medijske oligarhije; za volju globalisti č kih ciljeva i u korist postmodernoga relativizma, koji se pokazuju osobito štetnima kada su u pitanju (organizacijski) mlade države, još k tome u tranzicijskome viru.

S druge strane, kultura koja određuje diskurs postmodernoga Zapada samo je novi oblik liberalnoga patrijarhalizma.

Invizicija ili strava i užas postmodernoga doba?

Vrsta duhovnosti koju pronalazimo u lirici Tee Gikić može začuditi u kontekstu postmodernoga Âťne⠀ duhovnoga duhaÂŤ, njezin horizont smisla blizak je romantičkim idejama o duhovnoj energiji koja ispunjava svaku materiju i gradi prostor, o božanskome dahu koji boja fizičku realnost, o istini sačuvanoj u tragovima zbilje o elementu koji svaku pojedinačnost veže sa stvarnom strukturom svemira (pjesma Gramatika svemira, MO, str. 49).