A ja vam garantiram da je svatko nosi u sebi, samo je katkad potiskujemo, jer smo naučili skrivati je i stavljati masku hladnokrvne osobe, jer takvi kao lakše u životu prolaze..

Uvijek kada potiskujemo težinu moramo izdisati, tj. izbacivati zrak iz pluća, a kada vraćamo uteg u početni položaj udišemo.

Prije ekstremno velikih težina uvijek nekoliko puta udahnemo i izdahnemo, kako bi prikupili zalihe kisika u krvi i zatim potiskujemo težinu, izbacujući polako zrak prilikom napora ili ga čak možemo malo zadržati i onda izbaciti.

Umjesto toga mi ih internaliziramo, potiskujemo.

Ustvari potiskujemo energiju kojom je naš živčani sustav nabijen.

Udišući povlačimo ruke prema prsnom košu, a laktovima potiskujemo koljena u stranu.

Biti sami sa sobom, stvarno osjećati sadašnji trenutak, dovodi nas u vezu s osjećajima koje potiskujemo.

S vremenom, uživanje u sadašnjem trenutku postaje sve prirodnije i lakše, bez da se moramo boriti protiv niza osjećaja koje potiskujemo.

Fizička nelagoda je osnovni znak da nešto potiskujemo - svima poznati osjećaji stezanja, blagog grča, pa čak i boli ili pečenja.

To su naše izvorne kvalitete koje se ne može uništiti; otcjepljujemo ih i potiskujemo kao rezultat neugodnih iskustava i ograničavajućih uvjerenja, ali svako ljudsko biće posjeduje sposobnost da ih ponovno vrati.

Premda, u ovo doba diktature mladosti i virtualizacije i profaniranja smrti, koja je svedena na nizanje stvarnih i glumljenih leševa što ih vidimo na malim ekranima, potiskujemo tjeskobu što proizlazi iz svijesti o vlastitoj smrtnosti, ona, tjeskoba, izbija na tisuće načina (Ali, sad smo se već približili rubu nečega pa ćemo se polaaako odmaknuti dok nam tema ne dođe, po programu;)

To što mi nešto ne znamo, ili ne želimo znati, ili znamo a potiskujemo - nema neke bitne važnosti za budućnost prema kojoj se treba okrenuti.

Otuda toliko nasilja u svijetu jer od nas se traži da potiskujemo svoje prirodne nagone, a svako potiskivanje jednom mora okončati eksplozijom i ako se to dogodi na kolektivnoj razini (kao kod muslimana - oni samo jedan primjer društva koje enormno potiskuje) za očekivati je poplavu vjerskog fanatizma, hrpu nasilja i krvoproliće.

Kao i u odnosu s roditeljima, potiskujemo svoje emocije dok ne postanu dovoljno jake da ih ne možemo ne biti svjesni... a tada započinje nedovoljno shvaćen, i za odnos vrlo destruktivan, mentalni proces opravdavanja sebe - ne samo svojeg ponašanja, nego i svojih emocija koje nam je teško prihvatiti.

Obuzme li nas, primjerice, izljev bijesa, odjednom odmah počinjemo psovati ili se neotesano i bezobzirno ponašati, vrlo često asocijalno postupati, i to suprotno našoj volji, ili smo pak škrtice, cjepidlake, gunđala, kukavice ili drznici, netaktični i bezobzirni, odajući na taj način osobine koje u običnim okolnostima pomno potiskujemo i skrivamo i o čijem postojanju najčešće ni sami nemamo pojma.

Da bismo njima pomogli, potiskujemo vlastito emotivno stanje i instinktivno postajemo psihoterapeuti.

Ako ima clanova kojima je to najvaznije ili je to najvaznije urednistvu (?) onda ima i nas koji smo izgleda na poggresnoj stranici jer svoje levicarstvo shvatamo mnogo shire i progresivnije. " Naoko jedna mala sitnica, ali koja puno govori o skučenom vidiku uredništva i baca sjenku sumnje na cijelu misiju, filozofiju i viziju ovog portala... Možemo to nazvati " jugoslovenski kulturni prostor "; on egzistira i onda kad ga potiskujemo, ne priznajemo ili čak mrzimo i pljujemo po njemu... prikaži cijeli komentar

Meà utim, mi ga obià no potiskujemo, nadajuà ¦ i se da à ¦ e se nekako sam riješiti.

Umjesto toga, emocije često potiskujemo tako da ih prekrijemo nekim novim doživljajem, bio to film na televiziji ili promjena teme razgovora.

Potiskujemo li negativne emocije i ignoriramo ih, događa nam se da one izađu van u drugačijem obliku.

Potiskujemo ih kako bismo se mogli koncentrirati i nastaviti normalno živjeti.

Strah nije tu da ga potiskujemo, ni da od njega bježimo, ali ni da - barem u ovakvom slučaju - iz njega reagiramo.

Emocionalna napetost potječe iz nemogućnosti da slobodno i otvoreno izrazimo osjećaje koje onda potiskujemo, dok je mentalna napetost rezultat prekomjerne umne aktivnosti.

Stoga za vrijeme spuštanja opterećenja nastojimo mišić dovesti u stanje stalne napetosti (tj, ne smijemo dozvoliti da se mišići za vrijeme ponavljanja opuste) tako da sporije spuštamo uteg nego kad ga potiskujemo prema gore.

Drugim riječima, otkidamo komadiće našeg finog osjetilnog bića i potiskujemo ih ili odbacujemo.

kao prvo pozdrav svima.. odnedavno pratim simin blog i čini mi se sasma ok.. čak štoviše.. ali pređimo na temu.. brak i varanje.. institucija braka je zamišljena u doba kad je maksimalna očekivana životna dob bila do 45.. tako da ono.. dok nas smrt ne rastavi.. bilo sasvim prihvatljivo za obje strane. što ratovi, što boleštine, su desetkovale mnogobrojne bračne zajednice. i niej postojala takova potreba za prevarom.. kada sve štima.. o ostalim aspektima braka ne valja ovdje trošiti riječi. varanje (povremeno ili kao konstanta) je i za mene bilo dosta gadljiva opcija. međutim u zadnje vrijeme sam promijenio stav. zašto. iz jednostavnog razloga. mijenjaju se ljudi, mijenjaju se okolnosti. ono neprihvatljivo.. odjednom je za mene postalo prihvatljivo. čak i poželjno... i naravno, počeo sam preispitivati.. samog sebe.. okolnosti.. i došao do isto tako jednostavnog zaključka. nije nevjera samo stvar seksualne potrebe, određeni obrazac ponašanja, nešto što svjesno odaberemo svakog dana.. to je (u većini slučajeva) jedna prilika.. koja se (ne) propušta. sami sebi određujemo što možemo, smijemo.. što je prihvatljivo a što ne.. i kada se u jednom trenutku ukaže prilika (a svakome od nas se ukaže takovih prilika).. u tom trenutku.. odlučujemo se na akciju.. reakciju.. ili se odlučimo povući. sve do iduće prilike kada se opet nađemo na kušnji. kada dopuštamo da nama prevladaju osjećaji (privlačnost, strast, želja za nečim novim, želja za dokazivanjem, ili koji već).. osjećaji.. a ne razum.. kojem svakodnevno robujemo.. u svakom trenutku.. nemoj reći šefu da je kreten.. nemoj opsovati mater onom idiotu koji ti se ubacio u traku.. nemoj poljubiti onu slatkicu.. nemoj nemoj nemoj.. cijeli dan se savladavamo.. potiskujemo svoje osjećaje prema drugima.. i onda.. u jednom trenutku.. pojavi se osoba s kojom bi mogli.. se prepustiti osjećajima.. nesputano.. bez ikakvih ograničenja.. samo taj put.. prepustiti se nečemu što nema veze s osjećajem ljubavi.. povjerenja.. poštovanja.. sve ono što inače osjećamo prema svojim partnerima.. ako se to ponavlja.. onda je to očiti znak da u odnosu sa partnerom postoje dublji problemi vezani uz " prave " osjećaje.. a onda je prekid veze/braka vrlo vjerojatan.. rijetki su oni koji se uspiju u ovo vrijeme mentaliteta " širokog odabira " odhrvati osjećaju povrijeđenosti, izgubljenog povjerenja, izdaje i sl.. i potražiti prave razloge zbog čega je partner osjetio želju i potrebu tražiti to " nešto " sa strane.

Tada će nam iskustvo ovih osjećaja biti nauk.Problem nastaje kad ne želimo znati da unutar nas takvi osjećaji postoje, potiskujemo ih i oni tada postanu problematični, toksični, prelijevajući se u našu stvarnost, zagađuju je na najneugodniji način, privlačeći ljude sa sličnim iskustvima i sličnim stanjem svijesti, što život čini nesnošljivim.Jednostavan i učinkovit put je oprostiti sebi i drugima.

Međutim, u takvim okolnostima ni borba ni bijeg nisu prikladne reakcije tako da ih vremenom potiskujemo.

Tijekom života potiskujemo reakcije na stres.

Mane potiskujemo, a s vrlinama se poistovjećujemo.