Slika Save Šumanovića Ve č e iz 1921, uključena je u instalaciju Brace Dimitrijevića Triptychos Post Historicus, iz 1982. Pojedina djela iz Zbirke moderne umjetnosti povremeno će se predstavljati na posebnim problemskim izložbama, kao i u edukativnim programima uz Zbirke u pokretu, kako bi uputila na korijene umjetničkih pojava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, baš kao što su mnoga djela iz Zbirke moderne umjetnosti i otkupljivana s ciljem da ukažu na vezu povijesnih avangardi ali i različitih heterogenih pokreta u prvoj polovici dvadesetog stoljeća s pokretima i pojavama u suvremenoj umjetnosti (misli se prije svega na radove hrvatskih umjetnika u Zbirci moderne umjetnosti, među kojima su najvažniji Marino Tartaglia, Oskar Herman, Milan Steiner, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Anka Krizmanić, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Nasta Rojc, Zlatko Šulentić, Sava Šumanović, Jerolim Miše, Josip Seissel, Ivana Tomljenović Meller, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Oton Postružnik, Kamilo Tompa, Đuro Tiljak, Kamilo Ružička, Marijan Detoni, Sergije Glumac i dr.).

U seriji agitacija kao što su Čitajte pjesme Rimbauda, Čitajte Kamova ili Čitajte pjesme Majakovskog, Martek slijedi intencije povijesnih avangardi, ali sa sviješću o sadašnjem vremenu.

Institut za istraživanje avangarde dio je projekta koji u cilju proučavanja, očuvanja, prezentacije i popularizacije regionalnih povijesnih avangardi objedinjuje djelovanje Virtualnog muzeja avangardne umjetnosti, Kolekcije Marinko Sudac i Edicije Sudac.

Oni su prihvaćali pozicije i dostignuća povijesnih avangardi.

Izjmeđu Komunističkog manifeseta, i manifesta povijesnih avangardi ima jedna dublja poveznica: to je dijalektički materijalizam

Naime, uzlet modernističke umjetnosti u Hrvatskoj u vrijeme kada se Picelj formira kao autor zanimljivo je čitati unutar konteksta utopijskog horizonta izgradnje novog društva gdje su se tada već iscrpljeni ili abortirani ideali povijesnih avangardi susreli sa specifičnim društvenim projektom jugoslavenskog socijalizma i pozicije između istoka i zapada.

Umjetnička djelatnost grupe ABS proračunato je umjetničko ponašanje... pojednostavljujući i prisvajajući općeprihvaćene situacije povijesnih avangardi, parafrazirajući umjetnička zbivanja, kako u nas, tako i vani... prijatelj Ivica Ico Blažić i ostali iz skupine, daju stanovit otklon od prepoznatljivo-banalno svakodnevnog, trudeći se provocirati izričajem koji nas, wittgensteinovski tjera na razmišljanje i propitivanje onoga već viđenog... i upravo tim viđenim isprovocirati bujanje novog, onog nečega što će, možebitno, imati upliva u stanje svijesti te popravljenje situacije nekakva zrakopraznog prostora u kojem se nalazi umjetnost ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim nam državama.

Autor takvog profila gradi svoju formaciju na idejnim i operativnim iskustvima povijesnih avangardi u rasponu od pionira slikarstva rane apstrakcije do ruskoga konstruktivizma i produktivizma, pri čemu se vidljivi tragovi utjecaja Kandinskoga, Mondriana, El Lissitzkog, Rodčenka kao dalekih predaka i prethodnika, zamjećuju u pojedinim Srnecovim fazama i ciklusima slika i objekata.

Pri tome, razlika između tih rijetkih primjera domaćih međuratnih avangardi i Srnecova poslijeratnog oblikovnog jezika proizlazi iz promijenjenoga društvenog i duhovnog konteksta u kojima oba ova uzastopna vala - prvoga: povijesnih avangardi, i drugoga: poslijeratnih neoavangardi - nastaju i djeluju.

Prvi val, naime, odaje idealistički karakter povijesnih avangardi, skrhanih političkim prilikama i zbivanjima koji su onemogućili njihovu realizaciju, definitivno ih prebacujući u utopijsku " optimalnu projekciju "; drugi, pak, val - a to je, zapravo, Srnecov slučaj - odaje pragmatički karakter umjetnosti, dizajna i njihove sinteze s arhitekturom u vremenu i kontekstu " konkretne utopije " početnih procesa masovnog društva u nastajanju u još uvijek oskudnim uvjetima hrvatskoga/jugoslavenskog poslijeratnoga socijalizma.

Srnecov višedisciplinarni opus u rasponu od rane etape njegova pripadništva skupini EXAT 51 pedesetih, uključivanjem u pokret Nove tendencije u šezdesetima do individualnog usamljeničkog djelovanja od sedamdesetih godina prošlog stoljeća dalje, nosi u sebi prepoznatljive biljege upravo te vrlo uzbudljive transformacije jedne cijele epohalne umjetničke i šire kulturalne klime u kojoj ovaj umjetnik, odgojen na utopijskom idejnom naslijeđu povijesnih Avangardi, traži, i cjelinom svoga djela umnogome i nalazi, ostvarivanja svojih brojnih zamisli u postutopijskom dobu pojave, uspona i, konačno, zamiranja poslijeratnih neoavangardi.

Projekt i sudbina tematizira umjetnike i grupe umjetnika, koji se oslanjaju na iskustvo povijesnih avangardi (futurizam, ruska avangarda, konstruktivizam, Bauhaus, De Stijl...), a rad im se temelji na programu, manifestu ili javnim istupima, zastupajući tezu o potrebi povezivanja umjetnosti s određenim oblicima društvenog djelovanja koji će u konačnici utjecati i na korjenite promjene u društvu.

Predstavljene umjetnine i dokumentacija u potpunosti su izabrani iz fundusa Kolekcije Marinko Sudac, s ciljem da se javnosti i stručnjacima ukaže na visoku umjetničku razinu zanemarene baštine povijesnih avangardi i nedovoljno poznate poveznice kojima su se radikalna umjetnička praksa i estetika konstruktivizma razvile u presudni utjecaj na umjetničku praksu druge polovice XX stoljeća.

Na tragu povijesnih avangardi, kojima zbog efemernosti velikog dijela umjetničke proizvodnje nestaje konkretan objekt trženja (na što se tržište kontinuirano dovitljivo prilagođava), SIZ promišlja samu ekonomsku razmjenu umjetničkih dobara i propituje nove društvene okvire koji nastaju promjenom ekonomskih modela.

Kao kustos i likovni kritičar priredio je veliki broj izložaba i drugih likovnih projekta u Hrvatskoj i inozemstvu, baveći se najčešće novim, suvremenim pojavama u likovnim umjetnostima, ali i fenomenima povijesnih avangardi.

Osim očitog personalnog kontinuiteta između EXAT-a i domaćeg ogranka pokreta Novih tendencija nalazim da postoji i znantno manje izričit, ali ipak moguć kontinuitet između pojava povijesnih avangardi aktivnih u Zagrebu na početku dvadesetih (Zenit, Dada Tank), kao i iskustva hrvatske moderne arhitekture međuratnog razdoblja. u odnosu na te formacije, koje pripadaju kompleksu povijesnih avangardi i povijesnoga modernizma, linija Exat-NT mogla bi se smatrati kompleksom poslijera t nih neoavangardi, te one sve zajedno u labavijem ili čvršćem sklopu čine zajedničku problemsku nit bitno drukčiju od ostalih pojava koje prevladavaju na domaćoj likovnoj sceni, koje se kreću i razvijaju s pozicija subjektivne ekspresije, građanskog intimi z ma, egzistencijalističke apstrakcije, nadrealističke i fantastične figuracije te ostalih pojava u hrvatskoj umjetnosti istog razdoblja, kada na sceni djeluje i linija Exat-NT.

Katalog je objavljen uz istoimenu izložbu koju je Muzej suvremene umjetnosti predstavio u Gliptoteci HAZU, od 17. svibnja do 14. lipnja 2007., i koja je predstavila umjetnike i zbivanja iz razdoblja povijesnih avangardi u Hrvatskoj.

U tom se proglasu jasno prepoznaje kontinuitet razmišljanja umjetničke grupe EXAT 51 kojoj je Ivan Picelj pripadao i koja je desetljeće ranije, suprotstavljajući se tadašnjoj dominantnoj socrealističkoj umjetnosti, u apstraktnoj umjetnosti povijesnih avangardi prve polovice dvadesetoga stoljeća pronašla mogućnost slobodnog načina izražavanja.

Točnije onih koja pripadaju korpusu povijesnih avangardi.

Zagovarati tu ideologiju u kazalištu bez šireg konteksta u kojem se ona pojavljuje, a pod izlikom branjenja interesa izvođača, mi se čini neodgovornim.« Buđenje proljeća », barem na razini geste, ponavlja militantnost povijesnih avangardi i pokušava proizvesti određeni zastoj.

Eminentno postmodernog habitusa u pristupu ovome mitu, bar isto onoliko koliko je inače uvjerena modernistkinja i kći povijesnih avangardi u književnom svjetonazoru, autorica se ovdje odlučuje za izvatke iz triju književnih obrada mita na koji su je usmjerili njezini afiniteti prema srednjemu vijeku (te, naravno, i dosadašnji prijevodi i adaptacije za ovo razdoblje vezani: spomenimo samo bavljenje književnim obradama lika Ivane Orleanske).

Posebnu dragocjenost čini njezin dio o kompjutorskoj umjetnosti koji je nastao usporedno s izložbama, simpozijima i izdavanju časopisa " BIT International " te čini jedan od najcjelovitijih arhiva rane kompjutorske umjetnosti uopće.Tu su i cjeline nastale pripremanjem velikih sintetskih i problemskih izložbi, primjerice arhiv konceptualne umjetnosti nastao uz izložbu Nova umjetnička praksa (NUP) (1978.) i Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina (1982.) te povijesnih avangardi uz izložbe Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919 - 1941 (1982.) i Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti prve polovice dvadesetog stoljeća (2007.).

Zasnovana je na djelima iz Kolekcije Marinko Sudac, najveće zbirke umjetnosti povijesnih avangardi.

" Iako je Margareta Lekić, mlada autorica koja tek stupa na umjetničku scenu, pripada novom naraštaju umjetnika, neopterećenih naslijeđem modernizma i povijesnih avangardi, metode u njezinu radu, prepoznatljive kao reference na koncepte minimalizma, konstruktivizma, zamisli ready madea ili socijalne skulpture, krajnje su neobvezujuće, tretirane kao odsječci vokabulara i strategija artikuliranih u novim uvjetima proizvodnje i potrošnje umjetničkog djela.

Ljestve, žice, papiri, smjerokazi, na desetine minijaturnih papirnatih građevina, svojevrsnih simbola različitih svjetskih režima i politika, zamršena su scenografija za neobične likove ispale iz povijesnih avangardi prizivajući Kafku ili Majakovskog.

Na tragu povijesnih avangardi, Srnec je radio umjetničke eksperimente i istraživanja, uvijek njegujući interdisciplinarni pristup.

Naime, ta okolina često nema dovoljno znanja ni razumijevanja za to da njegovo djelo valja vidjeti u svjetlu tradicija čije pojedine etape čine poglavlja povijesnih avangardi (napose dadaizma i nadrealzima), kao i brojna poglavlja iz povijesti filma (nijemog i zvučnog, igranog i eksperimentalnog), a u novije doba, neposredno prije prije ili poslije Gotovčevog djelovanja, u znaku fenomena poput enformela, novog realizma, neodade, hepeninga, Fluxusa, dematerijalizacije umjetničkog objekta, govora umjetnika u prvom licu, preformansa, umjetnosti ponašanja, tjelesne umjetnosti, akcionizma, umjetnosti u izvangalerijskim (urbanim i prirodnim) prostorima, umjetnosti statičnih i pokretnih tehničkih slika (fotografija, film, video), umjetnosti u (bojsovski shvaćenom) proširenom polju, odnosa umjetnost politika i pitanja politizacije umjetnosti, poistovjećivanja umjetnosti i života, umjetnosti kao ekstenzije egzistencije umjetnika, prijenosa problemskog težišta s općenitoga pojma umjetnost na singularni i personalni slučaj umjetnik, možda najkraće rečeno u svjetlu umjetnosti pojedinačnih mitologija, pod kojim se pojmom razumijeva apsolutna neponovljivost i neuklopljivost umjetnikove osobe...

Odnos prema readymadeu drukčiji je od onog iz povijesnih avangardi.

Pejzaž je kao polazna točka kritičkog mišljenja u suvremenoj likovnosti izgubio na snazi koju je imao sve do vremena povijesnih avangardi i modernizama.

Konzervativci će, svakao, sporije stariti od avangardnih, koji će uskoro biti stavljeni pod muzejsku zaštitu kao tvorci povijesnih avangardi.