Prizor demokratski izabranog državnika koji tupo pozira na grobu svoga prethodnika, namješta žalobnu krinku, polaže vijenac s milom trobojnicom, diskretno obara pogled, upija ostatke nekadašnje moći, dok čempresi stvaraju ugođaj vječnosti, dok svita čeka na pristojnome odstojanju, dok vrane krešte a tjelohranitelji se znoje to je mrtva priroda hrvatske politike, ona ista petparačka statičnost koja se s humanizmom u praktičnome smislu odavno pozdravila, jer se temelji na zakletvama, predanjima, prešućenim zlodjelima, nacionalnim maglama i sentimentalnom odnosu prema državi kao svetinji koju je Veliki Otac jednom začeo, pa smo dužni iskazati zahvalnost nositelju dragog sjemena.