U daljini vidjeh tri siluete pravednice, u nastajućoj bjelini prepoznah tri Eumenide.

Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima.

Prepoznah ljepotu tvoju što probudi Fimimediju moju kad sam s tobom, srce moje kuca jače, Sanaderovo je Oj Njemačko, lijepa li si Nizozemska, zlatna ti si Luksemburže, srce ponosno Italijo, more moje jedan euro, a nas dvoje pozdrav Finska, Danska, Irska lijepa li si

Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba.

Gledaš me očima ćilibarsog sjaja i ja se prepoznah u leptirici zatočenoj u dubini tvoga pogleda, oćutih proticanje pjeska vremena kroz prste ovoga ovdje i ovoga sada.

Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

kak to da na trgu 15.04. (a to nije bio prosvjed nego podrška), nije bilo nijednog svećenika, časne, biskupa, fratra.. iako je 30 - ak m od centra zbivanja crkva sv. marije na dolcu, ranjenog u ilici, franjevci na kaptolu, paulski u frankopanskoj, katedrala etc etc.. ok, možda su bili u civilki pa ih ne prepoznah tada tj. sada se unaprijed ispričavam ako sam falila po tom pitanju. ae 44.4

Stranac u kojem prepoznah lik Prousta je još uvijek sjedio pored nas.

Prepoznah se odmah, pogotovo u ovoj prici s clanovima.

Veliko kristalno ogledalo, u kojem prepoznah kristalnu kuglu mog života, je moj Aleph, koji me vodi na put ka istini, u svijet Dianino Bacchusove mudrosti koja izvire negdje iza vrata vremena.

S moje lijeve strane, nepogrešivom intuicijom, iznenada prepoznah snažan udarac u nogu.

Drugi dan ga prepoznah u stablu toliko povijenom da je vršcima krošnje skoro doticalo zemlju.

U katedralu jedne teške noći, uđoh tiho i priđoh do oltara, Sa zvonika jecahu zvona stara, htio sam duši molitvom pomoći, kad tamo pri tamnom visokom odru, jedna žena gledaše u daljinu, Tri su joj boje ovile haljinu, prepoznah crvenu, bijelu, modru.

U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh.

Bezriječno utapljanje u pjesmu nad pjesmama iskri tajanstveno stanje duše u kojem se komadići lazurne ljepote slažu u vitraže na kojima prepoznah tvoj lik.

Htjela si čuti priču o početku sna? " " Kako se zvala djevojčica? " " Ljubav. " prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost.

Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka.

Sanjala sam Mrtva tijela Kako beživotno plutaju U bazenu Dvojicu Jednog prepoznah To bijaše moj bivši dragi Drugom ne razaznah lika Probudih se od strave Bilo je nešto iza dva Uplašio me ovaj san... pokušala sam si rastumačiti bazen voda koja stoji... vodu nekako vežem uz emocije... dvojica koja su se utopila u tome... prođoh pored mrtvaca u bazenu i u nekom drugom prostoru taj je moj bivši sad konobar, živ i gleda u stranu... ja znam da je on kriv za utopljenike, da ih je on ubio... on je ubio sebe... i onog drugog kojem ne vidjeh facu... on mi ne želi pogledati u oči... prijetvoran je, želi zataškati... ja ga se bojim... i osuđujem istovremeno Mrtvo beživotno blijedo lice podbuhlo od vode koje sam u snu jako realistično vizualizirala uplašilo me... neko vrijeme sam se smirivala... onda sam ustala, otišla u dječju sobu... moja djeca izborila su pravo da kad« ružno sanjaju »imaju pravo preći u moj krevet... to pravo se obilno konzumira... pa sam probudila svoje starije dijete, mog medu... rek ' o dođi u moj krevet... zašto? (veli kroz san) - ružno sam sanjala (on me gleda bunovno... nije razumio) - šta, šta - ružno sam sanjala, dođi u moj krevet - nije potrebno (on će iz sna) Pa sam se smijala, povukla ga da ustane i preselila k sebi... on je trpeljivo prehodao do moje sobe... zasp ' o momentalno... ja se stisnula uz toplo tijelo i smirila... velika je blagodat imati djecu...

Upitah se jesu li to zaista tako dugo tražena vrata vremena, jer tu, među milionoma svjetlosnih godina prepoznah početak, trajanje i prolaznosti svega, spoznah trenutak, eone, svijet i vrijeme u sebi, prepoznah Kronosa, alegoriju vremena, koja je stvorila prvo zlatno doba i koja će kasnije, nemilosrdno, žderati svoju vlastitu djecu.

U njegovim riječima prepoznah smisao iluzije u kojoj smo se tražili.

Prepoznah ga samo po tome, što sam znao da je bio po redu - drugi.

Na njenom dlanu blista biser iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene, biser u kojem pronađoh jantarne oči i prepoznah titraje kojima do tog trena nisam znala nadjenuti ime, nisam ih znala obojiti nijansama pastelnih boja sanjanog raja, nisam mogla čuti rapsodiju sreće, okusiti blaženstvo njenog nektara.

Veliko kristalno ogledalo još jednom uzburka trag koji sam slijedila i ja na horizontu vidjeh jedno davno svitanje i prepoznah lik mlade djevojke pred kojoj je bila sretna mladost i život pun obećanja.

Jer prepoznah je po prvim taktovima.

Prepoznah Todorića, Keruma, Gucića, Zubaka i još neke...

Po drugi puta iz grla mi se prolomise neki neartikulirani zvuk kojeg ni sama bas ne prepoznah.

Čak i prepoznah u tom trenu dašak čežnje negdje u mojoj mašti da tom plavom bojom, tintom tog plavetnila ispišem glasno svjedočanstvo nijeme sreće, privučene i raspaljenje zagrljajem ljubavi dobra.

Prepoznah da je to Arboretum u Vinici.

Zahvaljujući još jednom svesadržajnom YouTube-u (ko ga izmisli e svaka mu dala) nađoh i prepoznah napokon pjesmicu Poljuška Polje - ovdje u moćnoj interpretaciji Zbora ruske crvene armije - Aleksandrov, raspalite zvučnike i uživajte

U krugu tvornice prilazi mi dugokosi čovjek noseći oružje proizvedeno u Srbiji, u maskirnoj odori, i prepoznah u njemu rezervista iz Vukovara.