Malo niže dolje u ovome gradu zaustavih se pokraj Duvanjskoga snješka ispred Đivića ljekarne.

" YOU STUPID BITCH ", zagalamih ja te zaustavih kotac sto kocnicom sto nogom milimetar prije upada u kanal.

Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi žudnju da ne odjezdim kao nekada u neku izmišljenu bajku.

Zaustavih san u dubini srca i osjetih kako iz njegova tkiva kukičamo mrežu jave.

Zaustavih se na rubu bezdana u kojem se gubilo dostojanstvo čovjeka u čovjeku.

Oprostih se od sanjarije prohujalog vremena, zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada, u zagrljaju dobroga boga, među titrajima sretnog trenutka i začuh jecaj tišine na obroncima mladoga dana.

Krenuh dalje i zaustavih se u na granici između pokreta i mira.

Na vratima se zaustavih, kao da bih se želio pozdraviti s njom, i kada je neodlučno stajala kod vrata, odmaknuh joj pramen kose sa lica.

Kada su procvjetale zadnje ruže u ružičnjaku sna zaustavih se na obali života i vidjeh u pijesku rasute boli i tragove koji više nikamo nisu vodili.

Ugasih lumin vjernosti na žrtveniku te najkraće noći u životu, sakrih srce u torbu pustolova, zaustavih se pred vratima sna, upitah se odakle dolazi ljepota i dozvolih tuzi da se pretoči u pjesme.

Odmah je postavio pitanje ima li tu koga od roda i baš kada htjedoh reći kako fušarim raznoseći bebe, zaustavih se, kao neću se sad hvaliti tu kako...

" Tko će nam se još pridružiti večeras? " upitah radoznalo " Na ovom dalekom putu svijetom, bježeći od porote mojim snovima zaustavih se u gradu da obnovim san " reče mi natačući piće. " stajao sam na obali rijeke i gledao kako pada zvjezda.

Srce otkucavalo tišinu bez pomaka bez uzbuđenja bez nemira bez mahnitanja u ravnodušju svijesti je umirala nada zaustavih se na rubu bezdana korak do ništavila do pada u mediokritetsko samosažaljevanje...

Zaustavih se pred pješačkim prelazom i tako sam morao čekati da cijela ta procesija pređe cestu.

Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.

Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.

Zaustavih se na koraljnom grebenu tvojih dubina osjećajući rađanje prostor - vremena inače nedohvatnih visina.

Zaustavih se u trentku i šapnuh.

No, iznenada, zaustavih se i rekoh: Ma samo izvolite, gospođo, sigurno vam se jako žuri. Njoj je postalo neugodno, počela se ispričavati, a iz mene izađoše dotada nezamislive riječi: Ma, Bog vas blagoslovio, nek vam je ugodan dan. Pokazavši se manjim i slabijim, osjetio sam mir, onaj nutarnji mir koji nam je najbolji signal da smo učinili nešto dobro i ispravno.

Zaustavih auto u luci, kupih karte, i krenuh autom do garaže, te zaparkirah na prikladnom mjestu.

Zaustavih se te večeri u pulskoj pizzerii koja se nalazi blizu moga kluba (jbg, ne smijem reklamirati), i tamo sretnem Alda, Alda Banjkovca Kokija.

Zaustavih se podno Parnasa, pred Apolonovim hramom u Pitagorijanskoj školi.

Zaustavih se na vratima boravka čekajući novog gosta.

Zaustavih san u dubini srca i osjetih umijeće pokreta kojima iz njegova tkiva tkamo stvarnost.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Budući da sam navikao na slične susrete, zaustavih se.

Osjetih žudnju u toplini tvojih dlanova i zaustavih misao u ekliptici želja.

I tako na jednom mom posrtanju prema ćenifi, nisam ne znam šta mi bi, zaustavih se na šanku i predbilježih se za pjesmu.

Začuh zvuk morskih orgulja i osjetih božansku matematiku, zaustavih nebesku zapregu i pričini mi se da se nalazim na granici sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena budim se u božjem oku ljepotom rođenja okrunjena.

Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.