Možda se zato i dalje družim s konjakom, pretvaram se da mi pomaže bistriti um, omogućiti prodor u samo središte pitanja: Jesmo li dobri sami po sebi, po Božjoj naravi ili uvijek iza naše dobrote stoji neki interes?

Ono je razoružavanje protivnika koji može uništiti moje tijelo, može mi činiti najveće užase da me ponizi i iskali svoju mržnju, ali mi ne može oduzeti onaj sveti dio moje osobnosti po kojem se razlikujem od njega i po kojoj svoju smrt pretvaram u sjeme za život vječni.

U životu nam se svašta može dogoditi, ali JA uvijek ostajem JA, čak iako se izvanjski pretvaram da sam netko durgi, unutar sebe uvijek ostajem JA.

Ni ne živim, pretvaram se da živim.

Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.

Kakva slucajnost, ja doma upravo (konacno) pretvaram svoje sjedece radno mjesto u - stojece

Koji put čak i pokleknem i odlučim prestati do daljnjeg kad prolazim kraj razvaljenog kontejnera, no onda se opet zateknem kako ispirem bočicu od šampona, stavljam je u vrećicu s etiketom " plastični otpad " i pretvaram svoje mjesto za život u stanicu reciklažnog otpada.

Boze, pretvaram se u tipican primjerak rvacke dijaspore.

No ako odlučim svom partneru dati ono što mi pada najteže (u mom slučaju to je sloboda kretanja, razgovora s drugim ženama i posjedovanja očinjeg vida općenito) - moram izvesti svoju skrivenu stranu (patološka, besmisleno paranoidna i paralizirajuća ljubomora nastala kao posljedica dvostrukog razvoda moje majke te trostrukog moga oca) na svjetlo dana (pssst, pretvaram se u prah kao u vampirskim filmovima)...

Taman kada sam sam sebe već uplašio da se pretvaram u tipično hrvatsko " sportsko žutilo " odlučio sam se okrenuti samoj igri nazvanoj nogomet i barem na neko vrjeme pustiti na miru Mamića i njegove presice, Eduarda i sudske procese, navijače i sportsku kulturu hrvata itd....

I dok mislim o tome, osjećam kako se od čovjeka koji se boji bolesti sve više pretvaram u nekoga tko se boji ljudi i teško ih podnosi.

Ne mogu više, pretvaram se u plutaču za vezivanje brodova, u trola koji se ne može bočno prevrnuti, u neki loptasti oblik.

Kuća je sve veća a ja sve manja pretvaram se u točkicu na ekranu koji odbija primiti slike novih ratova ulazim u slavine drhtim na žici pregorjele žarulje a potom mi treba puno tekućeg pudera da bih se nasmiješila svijetu onako kao što sam se znala nasmiješiti moru ili tebi kada sam ti prvi put rekla Uđite u mene, gospodine

Radije se pretvaram da čekam tramvaj i samo povremeno škicnem prema satu da vidim je li stigao.

Pa dok se iz histerične dramatizirajuće balavice pretvaram u smirenu i ambicioznu siluetu, riječi postaju sve kraće i nepotrebnije.

Da moj život nebude tragedija, pretvaram ga u komediju i uspjeva mi

Pretvaram se u svoju mamu: D

Izgubljen u bespućima tvojih očiju zamišljenost već sad pretvaram u radost Jer ljubav moja, gladna tebe, želi se dokazati, i hraniti se srećom tvojom, osmjesima... dodirima Tako malo fali, besramno malo, da ispružim ruku Da skinem kule s neba i položim ih pod tvoja stopala... ali...

Mnogi bi sad rekli da se pretvaram, prenemazem i jos stosta.

Ne znam u što se pretvaram dok me skriva zavjesa noći.

Stigla sezona kad se pretvaram u šopingholičarku.

A kad sretnem djecu, ne pretvaram se u nekog od njihovih omiljenih likova, to ne bih radio ni da mi plate.

Moram priznati da si na početku uopće nisam zvučala kao JA i izgledalo mi je kao da se pretvaram da sam netko drugi.

Mene zanimaju prvenstveno stvaranje i oblikovanje, ljepota predmeta nastalog prvo u mašti, a zatim u rukama kojima ga pretvaram u materijalnu formu.

Ako su loši, bolesna sam; ako su dobri ispada da se pretvaram.

mene inace strasno iritiraju oni koji me non stop nude s hranom i stalno mi bleje u tanjur koliko jedem i zasto ne jedem. kad mi dobro skoci tlak im kazem da ne smijem jer sam dijabeticar, a onda se oni dosjete kako i njihov netko to isto ima, a taj jede kao prasac plus pije i da kaj ja glumim, o cem pricam. ok, srecom mi rijetko naidje takva neka budala. cesce mi se zbivalo u izlascima da ljude jako iritiram jer ne pijem alkohol, a oni kao sivonje navaljuju da popijem nesto. i ista prica-pa moj deda ima pa pije kao smuk. uglavnom, jako me takve situacije znaju naljutiti jer bi im svasta odgovorila, ali se suzdrzim od komentara jer vidim da su ionako teske budale u pitanju koje ne bi shvatile sta im pricam. tako se ja nikad ne pretvaram da jedem, pojedem koliko hocu i sta hocu. oni koji proucavaju moj tanjur i broje mi zalogaje danas otkantam po kratkom postupku. da nisam dijabeticar bi ih isto otkantala, kaj netko ima blejati u moj tanjur? sto se umjetnog zasladjiavca tice, konobari i dan danas ga kod mene redovito zaboravljaju. prije me to smetalo, sad kad donesu mi kavu ih opet posaljem nazad. ni jednom nisam rekla da sam dijabeticarka, a bilo je i takvih komentara tipa-kaj si na dijeti? samo meni je u glavi - tko si ti da ja tebi opravdavam svoje razloge zasto trazim zasladjivac? tako mi ne pada na pamet da objasnjavam nekom zaboravnom konobaru zasto ga ponovno secem.

bila sam dobro, iako mi mnogi nisu vjerovali i mislili da se pretvaram. nije bitno, ljudi uvijek gledaju od sebe, razumijem. no sada sam još bolje. al ne zbog nalaza već jer sam zaokupljena s toliko stvari koje trenutno nisu vezane uopće uz bolest da iskreno zadnjih deset dana nisam ni pomislila na nju. pa me pozvala jana u centar za psihološku pomoć ženama obljelim od raka da prisustvujem prvoj grupi podrške i onda sam se tek sjetila da ja imam rak. i pomislila sam pa to je možda ključ. kad je čovjeku jako teško i ne može se nosit s nekim problemom treba ga zaokupit, animirat, dati mu obaveze. treba ga zaposlit da nešto radi. zašto psiholozi tako ne liječe. umjesto da daju baki antidepresive upišu ju na tečaj heklanja. neku tetu nek uči crtat ili pjevat ili eto šišat pse. poludim kad čujem da su na antidepresivima. baš me briga jel pomažu ili ne ja poludim i dođe mi da im otvorim usta i izvadim ih van. pljuj brzo dok je još vruće i trči oko kuće.

Vidite da sam puko totalno, pretvaram se u sentimentalnu pičkicu...

Ne pretvaram se i ne mislim da ćete zbog toga povjerovati jer ni ja nisam vjerovao 33 godine i znam da je to jedino milost., ali došao sam ovdje samo da udovoljim Gospodinu koji me poslao.

Ružni dani ne postoje-pretvaram ih u lijepe.