' Pretpostavka o neuspjehu imenovanja kao da je generirala i osnovnu vodilju Blaževićeve studije o ' izborenom porazu ', o kazalištu i teoriji udaljenima od reklamnog, financijskog, pa i akademskog uspjeha: teškoća da se pripitomi i omeđi polje izvedbe ' novog kazališta ' kako u doslovnom, fizičkom, tako i u diskurzivnom smislu ishodi prema ovome autoru iz njegove nasušne rizičnosti, koja je nesvodiva na uhodane predodžbe o, primjerice, njegovoj ' antitekstualnoj ', ' anti-mimetičnoj ' ili pak ' anti-dramskoj ' gesti, jer je bliža ambicioznim zahvatima kulturne, političke, osjetilne i pojmovne revolucije, koja dakako uvijek neizbježno jede svoju djecu, ali i čija se djeca uvijek iznovice rađaju, i uvijek ponovno postavljaju problematično pitanje vlastite genealogije, pa stoga i teorijsku refleksiju nagone na neprekidno ' izmicanje temelja, uzdrmavanje konstrukcija, rastvaranje fikcija, izazivanja frakcija '.