Ona može biti svaka od tih perspektiva, a u knjizi ' Žene i ovaj suludi svijet ' Irena Vrkljan postaje pripovjedno tijelo sastavljeno od svih tih različitih perspektiva, ona je - sve one u jednom pripovjednom ' snopu '.

Povremeno se čini da je cijeli roman, sa svom tom« ispovijedi », i nastao kao plod junakove frustracije i grižnje savjesti zbog nenamjernog« ratnog zločina », međutim slučaj nastrijeljene babe u cijelom pripovjednom kompleksu ostaje prilično periferan, pa se doima čak i suvišnim, iako se« babu »spominje često i prečesto, dok se u pripovijedanju najavljuje dolazak tog« ključnog trenutka ».

Druga pripovjedna linija do kraja stabilizira stvari, tumačeći nam u trećem pripovjednom licu o čemu je zapravo riječ: Nikanor je zapravo u komi, a to doznajemo preko fokalizatora radnje, Arifa Nevzetija, recepcionera beogradskoga hotela iz kojega su ga, nakon udara, odveli u bolnicu.

Ujedno su se bavili i posve suvremenom pripovjednom prozom (Olja Savičević Ivančević, Ivana Simić Bodrožić) demonstrirajući pritom čitav niz metoda i pristupa, od eksplikacije teksta do psihoanalize i teorije prostora.

U pripovjednom tkivu Sindroma vlasti mogu se, među ostalim, a u skladu s onim o čemu sam govorio, pronaći reminiscencije na jugoslavensku svakodnevnicu osamdesetih godina.

Nesretna glumica odluči se pred publikom prepustiti smrti u čeljustima tigra, dok u jednom drugom pripovjednom rukavcu pratimo njenog dečka slikara i njegovog psa koji govori.

Dramaturginja Sanja Ivić autobiografskom pripovjednom tehnikom iznosi tragikomične situacije u odnošajima s redateljima predstava na kojima je radila prikazujući svoju profesiju kao svestrano opsluživanje kazališnoga mehanizma bez mogućnosti prilagodbe dramskoga teksta, konstruktivnih idejnih prepletanja njezinih i redateljskih zamisli pri stvaranju predstave

Orkestralno polje se otvorilo s pripovjednom Šeherezadom Nikolaja Rimski-Korsakova.

Raščlanjujući strukturu autorova teksta, Kovačević je rekao kako su te kolumne po formi mikroeseji koji graniče s pripovjednom prozom.

U početku književnost, odnosno konzumiranje književnog djela, bilo da je riječ o pripovjednom tekstu ili pjesništvu, nije bila u sferi intimnoga odnosno privatnog.

Protiv mora prva je domaća antologija posvećena pripovjednom stvaralaštvu Nizozemske, i ujedno zbirka tekstova ponajboljih nizozemskih pisaca rođenih nakon 1960. Predstavljajući autore koji su se proslavili kratkim pričama, pisce koji su njima započinjali karijeru, ali i one koji su im ostali vjerni, ona iscrtava uzbudljivu kartu jedne književnosti o kojoj ne znamo previše, ali koju itekako imamo razloga upoznati.

Jer, zbog zgusnutosti zbivanja u njegovu pripovjednom tkivu nema prostora za izražene retrospektivne utjecaje.

Užasavajući dojam postiže se još jednom posve formalnom pripovjednom tehnikom: flashbackovima u prošlom.

Uvod u pojmove pripovijedanja i fikcije; osnovne kategorije formalizma, strukturalizma i semiotike koje naratologija preuzima; fabula i siže, priča i diskurz; načini analize priče; likovi i karakterizacija; problem vremena u pripovjednom tekstu; pripovjedač u prvom i trećem licu; fokalizacija; pripovjedne tehnike.

Događaji u pripovjednom djelu mogu biti prikazani kronološkim (vremenskim) slijedom, ali i ne moraju.

Sjetila se njegove savršene suze koja bi uvijek na istom pripovjednom mjestu kapnula iz njegova ovlaženog oka, uvijek u istom trenutku, uvijek jedna savršena suza koja dirljivo klizi niz obraz... i tako bezbroj ekskluzivnih puta, iz talk-showa u talk-show, tužna priča, isti prizor, kamera zumira njegovo lice, gro-plan, treperavo oko, uzdrhtali kapak, ovlažene trepavice, i evo je kreće - uvijek ona jedinstvena savršena suza.

Opisujući zbilju kao literarnu građu, Marijana Šare ne pretendira na istinu neporecivu, a još manje na moralne norme, tako da moralne krhotine postaju kamen spoticanja glavnoj junaknji ove nestvarne zbilje i zbiljske stvarnosti u romanesknoj tvarnosti i ovisnosti o pripovjednom univerzumu i literarnoj istini do koje se dolazi stalnim procesom semiologije.

Thomese u svojem autobiografskom pripovjednom eseju posvećenom Isi, njegovu mrtvom djetetu (Dijete sjene, Fraktura, preveden na više od 15 jezika), nazvao riječju koja nedostaje.

Predstava je autoričin monolog u koji su umetnute dijaloške epizode koje, međutim, ne uspijevaju dramaturški razviti radnju niti stvoriti osobitu scensku napetost tako da naglasak ostaje na pripovjednom, što predstavu čini scenski pasivnom i ritmički tromom.

I intimna, frustrirana ispovijest, kako to zorno pokazuje Nikola Petković, može biti određena pripovjednom strategijom.

S tim u skladu, fragmenti-polemike neće se razviti u samosvrhovit tekst, emancipiran od ostalih i sa svojevrsnom poetikom nego tek kao sloj u osn ovnom, intimno-ispovjednom/pripovjednom diskurzu.

Sličnog je mnijenja i Neumann koji navodi sljedeće: (...) na sebe same kao i na vlastite izvore Grimmovi su gledali kao na karike u velikom pripovjednom lancu, pri čemu je svaka od karika imala puno pravo ispričati priču na vlastiti način (Neumann 2001:975).

Nastojim iscrpiti, sukladno žanru, ili postavljenom pripovjednom modusu, sve one mogućnosti tzv. filmske dimenzionalne ontologije s obzirom na izabranu filmski fokalizaciju, redefiniranu temu koju nameće filmska struktura

Martinovićeve priče vode nas daleko u starinu i iz nje vade ona ' opća mjesta ' na koja, transformirana, nailazimo i danas, no pri tome ne treba zanemariti kako se o istoj toj starini pripovijeda iz sadašnje pozicije koja bi se morala osjećati u pripovjednom glasu koji nam to opiranje zaboravu prenosi.

To dovodi do ritmičnog pada u središnjem dijelu koji je mogao biti djelomično ubrzan pripovjednom intervencijom poput vrlo zgodnog jurećeg završnog dijela.

Također se nastoji pokazati kako oni funkcioniraju u realističnom, modernom, avangardnom i postmodernom pripovjednom tekstu

Rijetki su pripovjedači poput Harryja Mulischa koji s takvom pripovjednom lakoćom, životnošću i humorom progovaraju o odnosu neba i zemlje, a Otkrivanje nebesa nesumnjivo je vrhunac njegova opusa

Stotinjak godina, dvije obitelji, desetak misterioznih smrti i devet spomenika koji ostaju iza svega okosnica su ovoga i povijesnoga i ljubavnoga pa i kriminalističkog romana, Pavao Pavličić ponovno je virtuozno isprepleo vremena i sudbine i napisao odličan roman koji će se zahvaljujući autorovu pripovjednom daru vrlo napeto čitati iako je riječ o ponešto zahtjevnijem žanru

Očigledno je kako je Novaković dobro upoznat s europskom pripovjednom tradicijom.

Analogno tomu Giorgetti daje prednost dijegetskom, pripovjednom djelovanju lika, što tekst u realizaciji lišava dramske napetosti, ali i naznaka dinamike u pripovijedanju i duhovitosti.