prije par dana zaratila sam s Brmbom. naravno opet sam na meti ja i moje učenje, ja i moj pas, ja i nebriga oko nje, ja i moj nerad. kako to obično biva djelomično su njezine optužbe bile na mjestu, ali djelomično i nisu. planula je samo zbog toga jer je vođenje knjiga postalo nemoguće kao i svake godine u ovo doba. inače bi se sve to riješilo mirovnim sporazumom. danas sam ustala sa željom da budem dobre volje i da popijem svoj kapučino u njezinom društvu. njezin njakajući " dobro jutro " ubio je tu želju. otišla je na posao bez da smo progovorile jednu složenu rečenicu. (rječice tipa bok i ok se ne broje kao rečenice) vukla sam se po stanu čekajući nešto, ni sama ne znam što. iz te letargije zdrmao me zvuk mog mobitela i vrištanje: dođi na faks ranije, ili odmah, ja danas nemam predavanje ok, ok... stani malo, ipak je tek oko 8. malo mi je rano. ali da, uzela sam uzicu i odšetala s Chinkyjem par metara, tek toliko da se ne popiški doma, vratila ga doma, uzela ključeve i krenula put faksa. na faksu je napokon sve ok vratili su se profači koji su se provodili u Opatiji za vrijeme ispitnih rokova, i ja sam ugovorila jedan ispit sutra, i da sad umjesto da ovo pišem trebala sam učiti, ali jbg. vrijeme vani nije davalo nikakvu energiju pa sam se vratila doma svojoj sobi i knjizi koju sam čitala već oko tjedan dana prije spavanja. (volim čitati) a knjiga je bila jako zanimljiva. zove se Šetačica pasa. nakon nekoliko poglavlja i omiljene-serije-koju-gledam-dok-peglam (volim peglati) otišla sam i u dućan. (jer Brmba će biti bolje volje ako joj donesem što treba iz dućana) ugledala sam opet onaj mali Rosalov LipBalm city lips koji me već danima s blagajničke police moli da ga kupim. danas nije molio, danas je vrištao: UZMI ME