Predstavljanje knjige obogatili su nastupom na gitari Jakov Hrmo, učenik VI. razreda Osnovne glazbene škole iz Novske, te stihovi koje su izgovorile učenice slovačkog jezika lipovljanske OŠ Josipa Kozarca, Verena Kloc, Marija Čosić, Marta i Marija Štrban, uz svoju nastavnicu Anu Cader. (mt).... (slike)

Pao je snijeg Bila je srijeda Njegove su usne Postale hladne k ' o led Po toj hladnoći Ni meni nije bilo do poljubaca Zametena, izgubljena Smrznula se Ljubav nejaka, premlada Odlutala u snijeg Neko vrijeme vidjele su se stope Nitko ne zna gdje ni kada Jer su se i one otopile Nema traga K ' o da se nije ni dogodilo Njegove usne Hladne k ' o led Tvrde k ' o led Više nisu izgovorile Nijednu riječ

A šta je najjače prodavale smo foru da smo gladne i da nan fali 5 kn, a kad nan neko ne bi da onda bi rekle da nas doma ne hrane i jednostavno izgovorile neke grube rići samo da nas ti ljudi ostave na miru.

I da, to vreme je negde ostalo a da ne mogu ni da se setim sta su tvoje usne sve izgovorile.

Ivane Pavle II. hvala na svim rijecima i molitvama koje su izgovorile tvoje usne za Hrvate a takodjer i za druge ljude

Vera Mantero opisuje ih kao nešto između čovjeka i mehanizma, točnije kao lutke kojima treba impuls kako bi nešto izgovorile.

Sve riječi dobrote, plemenitosti, ljubavi, iskrenosti, istine, sve one riječi koje simboliziraju istinske vrijednosti života slile su se u samo jednu riječ, u najsvetiju riječ koju su ikada ljudske usne izgovorile - MAJKA.

Ženska rečenica koju smo sve barem jednom u životu izgovorile je: Nemam što obući, unatoč punom ormaru.

Došao sam po drugi put u Moderna Vremena i tete tamo ljubazno s osmjehom na lišcu izgovorile: " Karte još nisu stigle ".

U ovo ne računam Dixie Chicks koje su prije 3 godine ispale veći frajeri i od Johna Waynea kad su izgovorile legendarno " NE " klempi iz Bijele kuce, G.

Riječi koje te civilizacije nikada nisu eksplicite izgovorile, što je tipičan slučaj s Majama.

u njezin stan, na devetom katu žute zgradurine, jedne u nizu potpuno istih (kao da ih je osmislio nemaštoviti ahritekta s akutnom migrenom) ušao sam sumoran (kao vrijeme što se danima nadvija nad Gradom) s crvenom ružom ubranom još jučer, a kupljenom netom prije u prizemlju zgrade blizanke. moja je cvječarnica bila zatvorena. cvječarnica u kojoj sam, obično, kupovao " te poklone u zadnji tren " kada sam smeteno zaboravljao važne godišnjice i bitne datume ili dolazio po vidljive znakove oprosta nakon što sam, namjerno ili ne, nešto sjebao. cvječarnica u kojoj je Maja, već po izrazu moga lica, osmišljavala cvjetne fantazije i pronalazila načina dostavljati iste na mjesta i u vrijeme koje je određivala moja raspamećena mašta (orhideja u 7:03 na njenom poštanskom sandučiću, ne prije ukrast će ju, ne poslije proći će) moj izraz lica i ruža izvučena ispod jakne zamrznuli su njen osmjeh doborodošlice. znala je da ovaj " poklon " nije iznenadni izljev nježnosti kakvih je već i prije od mene doživljavala. poznavala me, M oja S vjetlost U T mini, i više nego što sam htio i više nego što sam dozvoljavao. virkala je, onako kradom, u oklop u koji se moj Rak zavlačio bježeći, ponekad, od problema koje nije " smatrao potrebnim " riješiti odmah i sada. dozvoljavao sam joj da nekad škicne u ono moje Ja zaključano u drvenom kovčegu od ebanovine s metalno okovom. nije to baš bila " dozvola ", nekako više stečevina za minuli rad, više kao bonus za prekomjerni trud u ovih godinu i kusur. - što si radio jučer, ljubavi? kao stampedo pomahnitalih zvjeri jurila je mojom glavom gomila naučenih muških laži: poslovni sastanak se otegnuo, noževi su bili tupi; slučajno sreo staro društvo, valjali gluposti do neko doba; umoran odmah zaspao, ugasio tv pred zoru; naletio na Njega, opet ima neku frku.... - bio na kavi. rekao sam. a stampedo dobrih isprika nepovratno je odmicalo dižući prašinu. vratit će se oni, neki drugi put, znam ih, nanjuše nesigurnost, strah i krv. iako su njene usne bile potpuno nepomične, ono očekujuće pitanje - s kim? izgovorile su njene oči, jasno i razgovjetno (kao kad djete izgovori riječ mama). htio sam zapaliti cigaretu, uvijek zapalim cigaretu kad trebam nešto važno odlučiti ili reći. jebemti svježe oličene zidove i netom oprane zavjese i pušenje na terasi devetog kata. istinu ili laž? što noćas želiš ćuti lutko? istinu, dakako, serviranu kao hladni pladanj na švedskom stolu. samo... hoćeš li shvatiti da je lijepo ukoričena knjiga u tamnosmeđu kožu sa zlatnim utisnutim nazivom Ženski Bosanac već odavno pročitana, zaklopljena i spremljena na policu. da onaj bookmark, što viri iz knjige, ne označava mjesto gdje sam prestao čitati i od kuda ću nastaviti ako mi se i kada prohtije. hoćeš li shvatiti da je ostavljen u knjizi upravo zbog« onih dana »u životu jednog Raka kada je voda mutna, a čvrsti oklop zaštitnik, premali i pretjesan. onih dana kada je stvarnost neka druga dimenzija, a sjeta se toči kao vino na sv. Vinka bez mjere. hoćeš li shvatiti da su označene stranice samo vrata nekog drugog svijeta, kroz koja, s vremena na vrijeme, samo provirim. shvatit će Moje Svjetlo U Tmini, kao i mnogo puta prije toga, samo hoće li razumjeti? - sa Ž.B. rekao sam viđala je ona na mojoj polici tu, u tamnosmeđu kožu, ukoričenu knjigu kao, u ostalom, i sve druge pročitane knjige iz moje prošlosti, ali niti jednu, pa čak ni onako kradom, nije otvorila i pročitala (ni sažetak na unutrašnjoj strani korica). - daa? i kako je? pitanje u sebi nije imalo ni trunke zainteresiranosti. bilo je to pitanje koje mi je trebalo olakšati nastavak priče. - pustimo to. tebaš mi noćas. voli me, onako jako.

U proteklih tjedan dana čuo sam tri osobe (srećom samo tri) koje su izgovorile sljedeće: Nisam siguran da će Hrast prijeći prag pa ću glasati za HDZ jer ne želim da SDP dođe na vlast.

za stotine propovijedi koje su njegove usne izgovorile i brojne kateheze koje su njegove ruke za vjernički narod napisale; za sve pažljivo birane i odmjerene riječi koje su poticale, dizale i hrabrile, poučavale, mirile i gradile blagoslovljen Bog u vijeke

Onih koje su izgovorile njezine usne.

Petrove usne izgovorile su prvu, sažetu ispovijest vjere koju i mi danas ispovijedamo; vjere koja je sva usredotočena i sažeta u spasenjskom otajstvu Očeva Jedinorođenca.

A Isusove usne izgovorile su po prvi puta ime Crkve, majke i učiteljice, uz jamstvo njezine pobjede nad nesmiljenim i neumjerenim silama zla: " Vrata paklena neće je nadvladati ".

Iako su te četiri rečenice izgovorile četiri potpuno različite osobe, zvuče kao da dolaze iz jedne duše.

Čuli su se stihovi čakavskog barda, našeg nezaboravnog barba Štefe Pulišelića, antologijske Bročanin i stina i Jo san Bročanin su nam izgovorile ponovno i antologijski Vesna i Maja, a dobro su se pokarale Tonijela i Vicina i da ni bilo Joze ko zna šta bi se dogodilo.

Marije se sve više pogoršavalo tako da gotovo nije uspijevala govoriti, posljednje riječi koje je izgovorile odnosile su se na počasnu stražu i njene članove; zatim je ušla u agoniju.

Zavjetovanice su izgovarale na određene biskupove upite iz Obrednika zavjetovanja, a sam završni i glavni čin zavjetovanja izgovorile su pred provincijalnom glavaricom s.

U jednom animiranom filmu, staro drveće, koje je govorilo presporo, reklo je da se na taj jako spori način izgovaraju stvari oko kojih se zaista isplati potruditi kako bi se izgovorile.

Ponosni su što se poznata rečenica kozmetičkog branda Jer ja to zaslužujem često povezuje sa svijetom zabave te su je mnoge glumice izgovorile.

Treća prešućena istina, ili još bolje, izgovorena laž bi bila: Nisam ja to rekla Sad već onako pomalo histerično tipćem jer smo baš takvu laž mnoge izgovorile toliko puta da je sad već pomalo smiješno.

Kad bi se sve te druge polovice riječi odjedanput izgovorile, intimna prijateljska okupljanja mogla bi završiti ⠀ u obračunu šakama.

Slučaj su zabilježili mediji, nesretne su žene izgovorile pred kamerama onih nekoliko uobičajenih rečenica, kako su izigrane, kako im je uništena egzistencija, kako nemaju čime hraniti djecu itd., nakon čega je sve potonulo u zaborav.

Pročitale smo tisuće imena naših poginulih vitezova megafonom i na tri jezika svim djelatnicima zločinačkog suda smo izgovorile jasne istine o tome tko je agresor, a tko žrtva što naši političari nisu godinama.

Različite srednje škole i različiti turnusi su nas neopazice razdvojili, nismo se sretale baš nigdje niti slučajno, sve tamo do druge polovine naših dvadesetih kad smo tijekom nekoliko tramvajskih stanica izgovorile jedna drugoj sve ono najbitnije što nam se u desetak godina dogodilo.

Svima bi bilo lakše kada bi ljudi bili iskreniji, kada bi se neke stvari izgovorile i ne prešutile, kada bismo uvijek znali na čemu smo...

Ubole su me ravno u srce te riječi toga neznanca, u zemlji u kojoj mladići s djevojkama gotovo i ne komuniciraju, u kojoj su brakovi dogovoreni, u kojoj se djevojke udaju već nakon šesnaeste i do mojih godina možda postaju i bake... ubole su me, jer su izgovorile jednu od mojih nacrnjih misli.