Projiciramo svoje osjećaje i potom volimo svoje projekcije.

Trokut: puno je prazno, prazno je puno; ono što je dolje jednako je onome što je gore, a ono što je gore jednako je onome što je dolje; odnosno ono što je unutra je vani, ono što je vani je unutra; mi se projiciramo iznutra prema vani da bi se izvana bolje vidjeli a iznutra bolje razumjeli.

Nažalost, iskorjenjivanje tendencije da projiciramo nešto osobno na druge baš i ne ide lako.

Ne možemo pošteno shvatiti sadašnji trenutak, a projiciramo budućnost, brinemo se za nju, iznosimo stavove i strahove koji većinom zvuće toliko nelogično... ne shvaćajući da je sadašnjost uzrok budućnosti a uzroke stvaramo i mišlju, rječju, djelom, trzajima oka.

Vječno balansiramo između prisutnog i anticipiranog realiteta pri čemu je nostalgija rezultat gubitka koji nužno proizlazi ne samo iz ograničenog kapaciteta naše memorije već i iz naše nemogućnosti da pojmimo svu punoću sadašnjosti dok istovremeno projiciramo (virtualnu) ukupnost budućnosti.

Smrt je tako jednostavna i toliko komplicirana stvarnost da ju samo naslućujemo ili iz sadašnjeg stanja projiciramo.

Ako neku točku prostora projiciramo, bacimo, pod pravim kutom (okomito) na neku ravninu, dobit ćemo njenu ortogonalnu projekciju.

Vrijedno i marljivo projiciramo budućnost u našim prebukiranim glavama.I svaki put pogriješimo.

Jedan dlan okrećemo prema gore i pozivamo protok prane iz kozmičke banke, tu pranu provodimo u drugi dlan kojim okrenutim prema naprijed projiciramo na određeno mjesto na tijelu pacijenta.

Na ljude i situacije projiciramo motive i opasnosti koji jednostavno ne postoje.

Dok projiciramo, teško nam je razlikovati unutrašnji svijet od vanjskoga svijeta.

No, mi smo jednostavno ovisnici o jednom ratu za koji stalno tražimo saveznike, te iz kojega stalno dalje projiciramo ratne odnose na sadašnjost i budućnost.

Sramota je pored svih tih sposobnosti sebi dozvoliti da neosnovano svetost boga i vjeru u boga projiciramo na instituciju crkve i svecenstvo pa crkvu smatramo svetom i svecenike svetima.

Ne samo da nas ta povreda sprečava da budemo u dobrom odnosu s osobom koja nas je povrijedila, nego te osjećaje projiciramo i na druge osobe: Onaj me povrijedio pa će me sad i ovaj isto tako. Duši koja je naučila potiskivati povredu, svaki put kad se nađe licem u lice s osobom koja ju je povrijedila, jako je teško vidjeti dobro u njoj i biti ponizna ako nema kondiciju praštanja, a to može samo ako shvati koliko je njoj samoj oprošteno.

Ako projiciramo današnje trendove (do 5 % inflacije), vrijeme povratka investicije povećava se preko 10 godina, a to je period u kojem će se zasigurno dogoditi i veći inflatorni potresi u gospodarstvu Hrvatske, pa isplativost investicije ostaje upitna.

Možda previše projiciramo u njega, ali ovaj uvod nekako i priliči Stilinoviću i njegovoj retrospektivi, odnosno lijepo predstavlja i kontekst i sam autorov svjetonazor.

Uz to, naglašava autorica, kada bi se nalazi i potvrdili, radi se o boljem razumjevanju kozmičkih utjecaja na klimu na Zemlji, koji su relativno mali u odnosu na utjecaj ljudskih aktivnosti, čije posljedice ovih godina mjerimo i projiciramo u budućnost.

Zapravo, upozoravaju stručnjaci, često se događa da negativne emocije projiciramo upravo na dan koji nas očekuje.

Život je ono što se događa u nama, i onda projiciramo to van kroz svoje misli, djela i činimo ga takvim kakav je.

Tako, bilo da projiciramo gnjev na stvarnu osobu ili ga zamjenjujemo, to će ga samo pojačati i povećati.

Kad sažaljevamo druge, nas uopće ne zanima patnja što je oni proživljavaju, već na njih samo projiciramo vlastitu i otuda kažemo da s njima suosjećamo.

Najčešće smo ljuti na nekoga tko nam uzrokuje probleme, bilo da je stvarni uzrok ili mi samo projiciramo uzrok na tu osobu.. Želimo li stati na kraj nesanici mučiteljici treba razmisliti i otkriti na koga smo ljutiti.

Na druge projiciramo ono čime se ne možemo suočiti.

Projiciramo svoje osjećaje i potom volimo svoje projekcije.

To se događa zato što mi često projiciramo svoje obiteljske, intimne probleme u poslovnu sredinu i obrnuto.

Treba naravno obratiti pažnju i da li mi sami kačimo i projiciramo nešto na nekog drugog.

Najlogičniji zaključak koji bi ja iz oga izveo jest da je Bog ili prevrtljiv ili mi naprosto projiciramo.

Današnje društvo je društvo individualaca, s malo osjetljivosti na potrebe drugoga.S druge strane, svi mi nosimo neke svoje komplekse koje onda projiciramo u i na vezi i to se ne mže dobro završiti.Ali ove fore-smiješ, ne smiješ su zapravo iritantne.Gdje nema razgovra i je ustezanje od postavljanja pitanja ili dijeljenja svojih misli na snazi, nema veze niti zajedništva.

Najgore je od svega to što tu svoju nepoznatu ili neosviještenu stranu projiciramo na druge i onda je vidimo u njima.

Često, nesvjesno, projiciramo u sebe i neke štetne ili bar nekorisne spoznaje.