ŠKOLA-KUĆA-UČENJE-RUČAK-UČENJE-VEČERA-SPAVANJE i tako stalno i stalno. ubija me ova monotonija... zakopava i zakopava sve do trenutka kada mi ta zemlja u koju me zakopava ne uđe u usta i jednostavno izgubim zraka i onda završim živa pod zemljom... metafora možda zvuči jadno i bezsmisleno ali moj život se sastoji od trenutaka koji se svakodnevno ponavljaju. nema ništa što bi moj život ili bar trenutak mog života razlikovalo od onog idućeg trenutka. sve ponavlja.u jednom komentaru sam napisala (neznam kome) da mogu predvidjeti što če mi se dogoditi sutra, preksutra, za tjedan daan, mjesec... isto što i jučer i danas. u mom životu nema onog ili jednostavno je sve jedna riječ. moj život je samo jedna riječ. monotonija. najgore od svega neznam način kako da to ispravim. kako da bar iz nečega razbijem monotoniju. dok sam se prije sat vremena vračala iz knjižnice i jednostavno sam osjetila kako se kočim. kako stajem i stala sam. jednostavno sam stala onako promrzla s dvije debele knjige u ruci i pogledala u nebo. zažmirila sam. nitko nije prolazio porkaj mene. kao da je cijeli svijet stao tada kad sam ja stala i zažmirila. vjerojatno zvuči bezsmisleno, jadno, ofucano i glupo ali istina je i to je dio mog života. nakon nekoliko sekundi takvog stajanja krenula sam dalje. odjednom sam osjetila kako me nešto požuruje dok nisam stigla u ulicu u kojoj živim i počela gledati okolo kako je sve već okićeno u Božićnom ugođaju. sve je tako tiho, nježno i nevino. svi se tako vsesle tom Božiću a ja upravo osjetim nekakvo kidanje u srcu i, evo... ma ništa. ne vrijedi...