Od prvih pisanih spomenika koji se nesporno mogu pripisati srpskomu jezičnomu korpusu (11./12. stoljeće), srpski je jezik oblikovan dvama simultanim procesima: spontanim glasovnim i oblikoslovnim promjenama pučkih govora na razini jezika kao sustava narječja s jedne strane, te svjesnim standardizacijskim zahvatima koje je propisivala društveno-uljudbena elita, motivirana ponajviše vjerskopolitičkim potrebama i ciljevima.