Na tramvajskoj stanici kod S. D. Stjepan Radić, sjedi na stanici stariji gospodin, reklo bi se dedica, koji, ima maleni stolić, i na njemu poslaoženi razni vodeni pištoljčići, baloni, ne napuhani, i ono što se vrti kad vjetar puše, šareno jako... nadam se da znate šta mislim... e, i taj dedica, sjedi cijelo ljeto tako do pet, šest popodne i valjda to prodaje, a tako mi tužno izgleda, nekada kad je hladno, on sjedi na toj svojoj stolčici, smrzava se, pa se stisne u onom svom starinskom sakovčiću i nikoga ne dira, niti ne gnjavi, niti prosi... pa nekada i zakljuca malo na toj stoličici... i ja se uvjek pitam, šta bih trebala napraviti, da mu dam 10 kn, glupo mi je, jer čovjek ima svog dostojanstva i čini mi se da bi se rasplakao na ot, pa šta da onda kupim to šareno za tih 10 kn, i poklonim maloj susjedici, ili da mu priđem i kažem da bi trebao možda izložiti neke cijene, ili otići na neko bolje mijesto gdje bi mu ljudi to možda i kupili, maksimir recimo... al dok to sve meni prođe kroz glavu... tramvaj krene... i ja odem dalje... i tako gotovo svaki dan, a i drugi ljudi ga zamjete... jed se vidi neka dragost u tom čovjeku, al nitko ne izreagira... samo okreneš glavu i razmišljaš šta dalje imaš za obaviti... neznam dali priča s tim dedicom postoji samo u mojoj glavi, da sam sve to previše izpatetizirala, al ja svaki put kad prođem tamo... tako mi se javi neka reakcija... dali smo mi imuni na jad ljudi oko nas... ili smo toliko bombardirani prosjacima koji zarađuju više nego prosječna plaće u hrvata, da više niti ne želimo vidjeti ako nekom stvarno treba pomoć i kako se ponašati u tim situacijama... neznam... samo me jako rastuže ti stariji ljudi, koji su pogođeni neimaštinom... i uvjek se pitam hoću li ja, kao bakica imati dovoljno love... da uzivam u starosti