Rankova udovica, ojađena što su posljednje godine njegova života, dotučena bolešću ali i nesklonošću sredine u kojoj je desetljećima živio, objašnjavala mi je da je izričita predsmrtna Marinkovićeva želja bila da ga se pokopa daleko od otrovnoga megapolisa zagrebačkog, tamo gdje je sada uokrug njegove konačne tišine sjetni mir njegovih, evo sve više i više, i što smo dalje, sve izvjesnije zaboravljenih viških godina. (Da nije pouzdana poštovaoca i prijatelja Ranka Marinkovića Kuzme Petrića i još nekolicine Rankovih prijatelja i pisaca koji bijenalno obnavljaju u Komiži sjećanje na autora Kiklopa i Glorije bi li išta još bilo?) Tamo gdje je grob njegov, gdje je i želio da bude pokopan uz oca, tamo u njegovoj prapovijesti (Odisej se vratio na Itaku), povrh ribljivog mora, blizu crkve sv. Nikole u koju su se dolazili moliti njegov otac, i mati njegova, i kamo su ga na ukopu, kako bilježi kroničar, pored nekoliko bliskih prijatelja ispratili komiški ribari, težaci, učenici dviju osnovnih i jedne srednje škole...