Onome tko ima smisao za dragovoljnu sporost oka, ali ne i glave, naslov će biti odmah razumljiv kao autoričina šetnja prošlim ljubavima za moderno u književnosti, kojemu se očito još mnogo toga može nadodati iz vizure vlastite tuge, tj. ljepote.Kompaktna (tradicionalna) i rastresita (moderna i aktualna) slika svijeta, kao i primjerena književnost, ne ulaze naime u modne gabarite nego je to trenutačno stanje u osnovi nesretnog bića i njegovih, u odnosu na svijet/objekt, nejakih kondicija; razdjelnica je to koja upućuje na prvi ili drugi osjećaj događanja svijeta, premda, treba reći i to, izmiješano posezanje za mehanizmom i brojnika (označeno) i označitelja možda je i najčešći način organiziranja umjetničkog teksta (poezije osobito)... No sami horizont bitno atomizirana svijeta, bez obzira na eventualnu umjetničku, modnu pa i uspjelu adekvatizaciju, ne bi smio doći u pitanje; nije naime riječ o modi, njenoj ingerenciji i posljedičnom umjetničkom gradbenom konstruktu, nego prije svega o lošoj i usitnjenoj realnosti suvremena svijeta kao nedvojbenoj praksi aktualna života (bez orijentira, dakako) u načelu.