Naime, kad je Sean Rawls odlučio osnovati bend, pozvao je sve zainteresirane da mu se pridruže tako da je već na prvoj probi bilo preko 15 članova benda.

Ta tema, koju je nedavno aktualizirao važni američki političar, od velikog je interesa za filozofe i teoretičare politike, barem od objavljivanja knjige Law of Peoples (Pravo naroda) koju je napisao najveći filozof politike dvadesetoga stoljeća John Rawls

John Rawls rođen je u Baltimoreu.

Od ovih načela pravde Rawls očekuje osnaživanje društvene suradnje.

Nevjerojatnih glasovnih mogućnosti počela je nastupati s majkom i drugim pjevačima, kao što su Lou Rawls, Chaka Khan i Bill Laswell.

Realističnom utopijom Rawls nudi skup načela koja pristojnim i liberalnim državama omogućuju život u miru.

No, izgleda da neki od sudionika nisu potpuno spremni na suradnju pa se jedan od njih, Will Rawls potužio čuvaru, a a nepristojni je ljubitelj umjetnosti nakon 30 godina izbačen iz članstva u MoMA-i.

Tako da je meni sada jasna ta njegova filozofija, ali je problem što mi još uvijek nisu jasni ti neki termini koje Rawls koristi, tipa metoda reflektivnog ekvilibrija i sl.

Dakle što je poručio John Rawls: " Pravna država očigledno je usko povezana sa slobodom.

Jer se Nozick više razlikuje (ili u najmanju ruku jednako) od Kanta i Milla kao općih mjesta klasičnog liberalizma nego što se razlikuju recimo Dewey, Rawls, Sen itd.

John Rawls, Politički liberalizam, Kruzak, Zagreb, 2000.

Domaćeg čitatelja čekaju iznenađenja kad Rawls liberalizmu (koji kod njega zvuči pomalo ljevičarski) suprotstavi libertarijanizam (u praksi pro-kapitalističko učenje o nemiješanju države u poduzetništvo), koji se kod nas najčešće izjednačuje s liberalizmom.

Rawls ga, naprotiv, smatra previše strogim i brani još velikodušnije varijante (osobno se s Rawlsovom velikodušnošću posve slažem, a nedavno sam javno branio takav stav protiv zabrana kad su kod nas objavili Mein Kampf).

Uobičajena je kritika knjige koju prikazujemo da se klanja postojećem više no što treba i da Rawls tu izdaje svoje vlastite više mladenačke (?) ideale iz Teorije pravednosti.

Neki branitelji misle da se Rawls doduše oslanja na postojeću liberalnu kulturu, ali da u stvari ide mnogo dalje od nje, a drugi da je pretpostavka o homogenosti samo privremena idealizacija, te da nema razloga primijeniti Rawlsove principe na nehomogena društva.

To, naravno, ne važi samo za govor o konsocijacijskoj demokratiji, već i o svakoj drugoj poziciji s prakseološkim potencijalom: primjerice, iako u svojoj (liberalnoj) Teoriji pravde ističe da je »pravda prva vrlina društvenih ustanova«, John Rawls u tom djelu ne analizira nijednu ustanovu nekog historijskog društva; zauzvrat, nijedan opis današnjih i bivših liberalnih društava i njihovog političkog ustrojstva ne može se zamisliti bez normativnog tematiziranja vrijednosti kao što su sloboda, pravda ili jednakost.

To se, u standardnom djelu sjevernoameričkog filozofa Johna Rawlsa Teorija pravednosti ", događa na sljedeći način: Rawls polazi od slobode i jednakosti svih ljudi, jer to je pravedno (= individualna utemeljenost).

Rawls dakle u obzir uzima interese kako pojedinca tako i zajednice [ vi ].

J ohn Rawls jedan je od najznačajnijih etičara i političkih filozofa dvadesetog stoljeća.

Domaćem čitatelju koji je ozbiljno zainteresiran za Rawlsa preporučio bih da nabavi i paralelno čita barem O liberalizmu i pravednosti gdje Rawls svoja temeljna učenja izlaže nešto opširinje i stoga razumljivije negoli u Političkom liberalizmu.

Rawls je smatrao da su nejednakosti koje su posljedica faktora sreće nepravedne i da ih treba ispravljati, Nozick je smatrao da te nejednakosti nisu nepravedne i da ih ne treba ispravljati.

Tko god se bavi prodajom neke robe drugim ljudima, čini nešto što zadire u interese drugih ljudi i interese društva općenito, pa tako njegovo ponašanje u načelu potpada pod jurisdikciju društva«. [ 4 ] A suvremeni liberal kao John Rawls govori o potpunoj zaštiti onih sloboda koje su nužne za razvoj moći racionalnosti i moći razložnosti, dakle ne o svim slobodama. [ 5 ] Dakle, uz pretpostavku da je libertarijanska pozicija (koja je u ovom stavu usamljena) pogrešna, postoji legitimitet zajednice da interferira sa slobodama u tržišnoj domeni.

To je neka vrsta kontrarobinzonijade u odnosu na bajku notornog društvenog ugovora u njegovim verzijama od Hobsa (Hobbes) i Rusoa (Rousseau) pa sve do Roulsa (Rawls): subjekt radikalne promene današnjeg neoliberalnog kapitalizma pojavljuje se u obliku nezavisne i samo-organizovane grupe, čiji članovi (svi su slobodne i nezavisne individue) na početku nemaju ništa osim svoje autentične volje ka boljemu (na primer, društvena pravda, jednakost i sloboda za sve, itd.) i osim možda neke nekretnine, na primer neke kućice, gde se može organizovati autarhijski život kao na Robinzonovom ostrvu usred okeana neoliberalnog kapitalizma.

Rawls u Pravu naroda nastoji pak objasniti kako je moguće svjetsko društvo liberalnih i pristojnih naroda.

U najmanju ruku već i zato, što ja osobno priznajem da cijelu teoriju ne razumijem - a kako je uopće objasniti prosječnom članu) Presložena je (i dosadna), bazirana na upitnim pretpostavkama, iz nje se mogu izvlačiti i zaključci ne samo protiv sudioničke demokracije nego i demokracije općenito, a svojim pretjeranim " racionalizmom " (gdje je " ratio " reduciran na " common sense ", analizu - u " kontinentalnoj " filozofskoj tradiciji: puki " raz-um " nasuprot umu - ili, prema jednoj terminologiji, hladni IQ uz odbacivanje EQ, emocionalne inteligencije, i time SQ, sintezne inteligencije) meni osobno izaziva antipatiju (kao i recimo samo Habermas i Rawls - zijevam kad ih čitam).

Izni m na je čast biti pozvan kao govornik na skupove Yale Political Uniona svoja su stajališta izlagali William Cohen, američki ministar obrane, državna tajnica Madelaine Albright, John Rawls, jedan od najvećih živućih političkih filozofa itd.

Ipak, prije rasprave između Rawlsa koji za konzultativna hijerarhijska uređenja koja poštuju samo minimalan sustav ljudskih prava predlaže ravnopravno članstvo u međunarodnoj udruzi i nekih autora (poput Thomasa Christiana, pa i političara Johna McCaina), koji imaju ponajprije u vidu liberalne demokracije, valja vidjeti ima li smisla udruženje koje je isključivije od Ujedinjenih naroda (Ujedinjeni su narodi u toj problematici u čudnoj situaciji, s obzirom na to da s jedne strane postavljaju visoke standarde ljudskih prava u Univerzalnoj deklaraciji, dok s druge strane prihvaćaju u ravnopravno članstvo i države koje su uvelike represivne, sigurno represivnije od hijerarhiziranih naroda koje Rawls definira pristojnima.) Slažem se s onim autorima koji smatraju da takvo udruženje ima smisla.

Kako pak kaže John Rawls, dobro uređeni narodi skloni su međusobnoj trajnoj suradnji.

Dakle, smatram da je dobro zamisliti i planirati međunarodno udruženje demokratskih država, koje je uže od udruženja što ga je zamišljao Rawls ali su mu temeljne motivacije slične.

John Rawls u Pravu narodâ izlaže koncepciju vanjske politike liberalnog naroda prema drugim narodima.