U pojedinim svojim radovima Rorty opisuje ulogu univerzitetskih profesora gotovo fundamentalističkom terminologijom: trebali bi uvidjeti svoju djelatnost u predavaonicama kao ništa manje nego vježbu u konverziji.

Bez ikakva nagovještaja svoje uobičajene ironije, Rorty piše da su studenti sretni kad ih pod svoje uzmu benevolentni Herrschaft ljudi poput mene, i kad izbjegnu pandže svojih stravičnih, poročnih, opasnih roditelja.

Premda je Rorty službeno izjavio da se slaže s Judith Shklar da liberalizam znači okrutnost je najgore što činimo i da je redeskripcija tuđih najboljih uvjerenja otprilike najgori oblik zamislive okrutnosti, izgleda da je spreman organizirati gostovanje takve okrutnosti za studente fakulteta koji slučajno zalutaju u njegovu predavaonicu.

Opsjednut tijekom čitavog radnog vijeka duhovima uvjerenja, ne mogavši sebe nagovoriti da ih prihvati, Rorty je napokon uspio postati istinskim vjernikom, što je oduvijek želio.

Evidentno sklon liberalnom kršćanstvu kasnog 19. stoljeća, koje uključuje socijalno evanđelje njegova djeda po majci Waltera Rauschenbuscha, Rorty vjeruje da socijalno evanđelje uči moramo čitati Novi Zavjet, gdje piše da je način na koji postupamo jedni s drugima na Zemlji daleko važniji od rezultata svih diskusija o egzistenciji ili prirodi ili drugom svijetu.

Rorty piše da se pojam spiritualnog razvića obično rabi isključivo u odnosu na pokušaj stupanja u kontakt s božanskim.

Rorty će učiniti posljednji (zlo) kobni izbor za budući smjer svoje političke filozofije.

No u svojoj revnosti da prigrli američki pragmatizam i demokraciju, Rorty je usvojio možda nepažnjom, u početku, ali kasnije, sve intencionalnije novu vjeroispovijest koja mu omogućuje unificiranu sliku svemira za kakvom je oduvijek vapio.

Rorty je došao dotle da prihvati kako su svi svjetonazori koji se nadmeću jedan s drugim u konačnici nadmetanje pristajanja na jednu orijentirnu vjeru, i da nikakav sukob između raznih svjetonazora ne može biti izglađen pozivom na razum ili objektivne standarde istine.

Rorty tvrdi da vapi za dobrom ljudskom zajednicom te prilikom za solidarnost u odsutnosti transcendentnog i mističnog zajedništva, pa nam nudi takvu solidarnost obnovom civilne religije rusoovske tradicije, na jeziku Whitmana i Lincolna.

Wittgenstein ili Merleau-Ponty, Rorty); kao mita, a ne znanosti (Feyerabend).

Rorty je izmislio svojevrstan test pravovjerja za crkve svoje postfilozofske i pragmatističke Amerike: Ako vjerska zajednica ima gay svećenstvo i sklapa gay brakove, pripada konstruktivnoj manjini.

Rorty drži da bi u crkvama trebalo učiti kako je najveći izvor patnje još uvijek, kao i prije, ekonomska nejednakost, a ne duhovna ili tjelesna nečistoća.

U Inspirativnoj vrijednosti velikih književnih djela, posljednjem poglavlju knjige Postizanje naše zemlje, Rorty piše da književnosti mora biti dopušteno ponovno kontekstualizirati mnogo od onoga što ste prije mislili da znate.

Svojatajući kao saveznike mislioce poput Dorothy Allison, Harolda Blooma i Matthew Arnolda, Rorty piše da bismo se morali nadati religiji književnosti u kojoj bi za svaki novi naraštaj djela sekularne imaginacije zamijenila Sveto Pismo kao primarno vrelo inspiracije i nade.

Rorty je neopragmatist, zastupajući tezu ne da su svi sudovi jednakovrijedni, već da bismo trebali odbaciti suditi ih po njihovoj objektivnoj istinitosti ili lažnosti, posegnuvši za kriterijem koliko ti sudovi u datom trenutku služe ostvarenju naših želja i potreba.

Dihotomiju što je Rorty otvara između estetskoga, dakle politički neodgovornog, naime kvazi-iskustvenog, i filozofijskog, dakle politički odgovornog, nije moguće prenijeti na samo društvo, osim na račun strogog pojma estetskog.

Rorty u biti ne raspravlja o estetsko-teorijskom, nego o društveno-političkom problemu.

Ne znam kako se postavlja u dužim studijama, ako uopće piše nešto takvo, ali pročitao sam dosta njegovih kraćih tekstova i čini mi se da ne čini mnogo više do ponavljanja nekih općih mjesta iz povijesti moderne filozofije, klizeći po jednoj fiksiranoj površini bez ozbiljnijeg razračunavanja s bilo kojim od mislioca na čijim se izvorima napaja, svodeći ih na pojmove: pojam Derrida, pojam Rorty, pojam Nietzsche

Rorty bi se valjda složio s time, odbacujući relevantnost pojma istinitosti kao anakronog platonizma (a što implicitno, nakon Poppera, podrazumijeva i stanovitu sumnju na totalitarnost).

Rorty i Derrida nas potiču da više ne govorimo o bitku, no Heidegger je svu svoju misao posvetio upravo sjećanju na zaborav bitka u koji je metafizika u prošlosti bila zapala.

Oni koji još pate na kontinentu neka znaju da je i razlika u patnji kontinenta kontingentna (o čemu je vrlo učeno pisao Richard Rorty), jer more na kome mi zavidite, kao da pripada meni, a ne sebi, danas je bilo 28 stupnjeva toplo, vjetar je južni pa se more muti i sve je prljavije i neće to na dobro izaći, samo čekam meduze, o kojima pisah prošloga ljeta, i cvjetanje, koje je divna pojava kod cvijeća, ali nije divna kad se radi o moru, takav je bar moj osobni stav.

To zacijelo nije površinska modna bubica, nego prateći zamah u civilizacijskom procesu kako ga želi Richard Rorty.

Rorty je uvjeren da je nemilosrdan prijelaz s tradicionalnog monoteizma na tu sekularnu, civilnu religiju već nastupio: Ja mislim da je religija ljubavi, malo po malo, iskoračila iz crkve i ušla u političku arenu.

Rorty se nada da će američka civilna religija demokracije zadovoljiti većinu pa će ono što ostane biti nevažnom manjinom.

Kuhn pise u svojoj znanstvenoj teoriji, da Rorty razlikuje dvije vrste znanosti: " normalna znanost " i " revolucionarna znanost ".

Rorty je došao do zaključka da pragmatisti poput njega ili Johna Deweya nude viziju javnog života unutar kojeg demokracija služi kao metafizika odnosa čovjeka s njegovim iskustvom u prirodi.

I Rorty priznaje da su njegovi filozofski ciljevi krajnje spiritualni, jer bi usvajanje mojega stajališta postiglo realnu promjenu u načinu ljudskog samopredočavanja.

Vjerujem da se isplati čitati, ali naprosto trenutno za to nemam vremena, Rorty je negdje daleko na " to-read listi ", ali je ipak " na listi ";).

možel ' mi netko reći tko je napisao tekst o važnosti zatvora i mentalnih institucija u očuvanju postojećeg sustava (a da nije foucault). zbog nečeg mi rorty pada na pamet, al mislim da nije on.