U pozadini oba nijekanja objektivnog moralnog zakona i objektivne istine o statusu nerođenog djeteta, nalazi se jedan definirani svjetonazor kojemu je odurna i strana ideja apsolutne moralne bezuvjetnosti koja svoje zadnje utemeljenje nema u čovjeku, kao slobodnom i razumskom biću, nego u Bogu, kao Stvoritelju i apsolutnom Gospodaru života i smrti.

Pa, iz svega toga, jednom zdravo razumskom umu, zar nebi bilo moguce percepirati jedan posve drugi dvadesetstoljetni tok raspadajuceg kapitalistickog sustava tadasnjeg Svijeta, da se na mjestu reformatorske ljevice nasla revolucionarna radnicka klasa Njemacke, koja je 1933, godine bila posve zrela za istinsku socijalisticku revoluciju, i da je svemocni Staljin nije sprijecio na tom povjesnom putu sa svojom produzenom rukom Kominterne?

Božji je Sin preuzeo tijelo obdareno razumskom ljudskom dušom.

No, to nije služilo stvaranju novih vjerovanja, nego razumskom utemeljenju poruke spasenja polazeći od čovjeka i vidljivog stvorenog svijeta.

Isus je i pravi čovjek s razumskom dušom, voljom i tijelom, koji su savršeno usklađeni s njegovim božanskim umom i voljom, a koji su mu zajednički s Ocem i Duhom Svetim.

No, dubokoumni testovi o razumskom odnosu prema okolišu u novinama i na internetu obično pokažu kako umjesto krvnih zrnaca mojim žilama plivaju ona klorofilna.

Prvim svjetskim ratom taj se socioloski fenomen uvrzuje globalno u dvokrilnog strvinara desnog i lijevog fasizma, koji ce, tokom 20. stoljeca mahnito gutati nekih stotinjak milijuna ljudskh dusa, da bi pocetkom 21. stoljeca promijenio svoje krvnicko perje u odoru liberalne demokracije, i konacno dotukao jednu civilizaciju na svom samom razvojnom vrhu prema zdravo razumskom Covjeku, koji bi uskladjivao opcu suradnju socioloske vrste s univerzalnom harmonijom ove lijepe Planete.

No koncil je definirao: »Mi dakle ispovijedamo da je naš Gospodin Isus jedinorođeni Sin Božji, da je savršeni Bog i savršeni čovjek, s razumskom dušom i s tijelom; da je rođen od Oca prije vjekova po božanstvu, a da je rođen, radi nas i našega spasenja, na kraju vremena od Djevice Marije po čovještvu; da je istobitan s Ocem po božanstvu, i istobitan s nama po čovještvu, budući da se dogodilo jedinstvo dviju naravi.

Razum je štovise jedna od stvari koje vas čine sličnijima Bogu, Inteligentnom i Razumskom Duhu.

Tu nije riječ o čisto razumskom prosuđivanju.

Ipak, potonja se postavka nikad neće verificirati s obzirom da će po općem razumskom prosuđivanju velika većina intuitivno uvijek spoznati istinu.

Gospodin u židovskom pisanju onoga vremena označava Boga. i da, Marija se ukazivala samo katolicima, unatoč malom pisanju Biblije o njoj. i zato je Biblija tako teška razumskom čitanju a tako laka srcu nadahnutom Duhom. zato se mnoge sekte rađaju na svom, tvrdom tumačenju Biblije i stvaraju predrasude.

Može li se još uvijek nazivati etikom onaj fenomen koji je otrgnut iz vlastitoga konteksta, tj. iz vrednovanja ljudskog djelovanja u skladu sa zahtjevom iskonskog ljudskog u čovjeku, dakle u skladu s ljudskom razumskom i slobodnom naravi, i koji je premješten u tuđi kontekst, tj. u sferu tehničke proizvodnje moći nad prirodom?

Subjektivni intelekt, sa svojom razumskom dijalektikom, ne može znati ništa o onome što izlazi van njegove nadležnosti.

Jednostavno, bez da sad brljam po biologiji ili kvantnoj mehanici, s čime ću se samo zapetljat, da onako zdravo razumskom logikom jednostavno pitam ono što bode oči u gore napisanom what a blip je to SPONTANO.

Konačno, u čovjeka je usađena njemu svojstvena sklonost u skladu s njegovom razumskom naravi.

Kad su emocije povrijeđene teško je usmjeriti čovjeka razumskom zaključivanju, mirnom prosuđivanju.

Uzročne veze nisu uvijek dostupne razumskom shvaćanju, što ne znači da one objektivno ne postoje.« Nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom i po nuždi »kaže se u jedinom preostalom Leukipovom fragmentu.

Dakle, one idu u paketu koji se mora uzeti cijeli i mislim da čovjek razumskom usporedbom ne može donijeti sud koji neki drugi čovjek ne bi mogao osporiti uporabom jednakovrijednog razuma.

angkorwat " Čitao sam o istraživanjima glede tih životinjskih vrsta, te ako postoje, potrebno je ispitati postoje li kao neprirodno stanje uzrokovano određenim neprirodnim utjecajima. " vidis, o tom ti ja pricam.... ti kazes da svoj stav nalazis u razumskom, ali kao istrazivac vec si obojan predrasudom. trazio bi neprirodno da potkrijepi TVOJ stav, a ne cinjenice. zar ne bi bilo bolje i razumskije ispitati koji utjecaji dovode do takvog ponasanja. razum je kategorija koja se upotrebljava a ne deklarira. holizam je nesto sto upotrebljava WHOLE of the world (sveukupnost svijeta). ako je sve onda nemoze biti dio koji ne ili mozda, sve ili nista prikaži cijeli komentar

Knjiga me pomakla u razumskom shvaćanju te definicije.

Naime, u smislu Kantove etike, legalitet i njegova načela proizlaze iz sfere nagonskoga, upravo onoga afektivnoga, emocionalnog, psihičkog i koristoljubivog u čovjeku, potvrđujući time da oni pripadaju čovjekovoj biološkoj prirodi te njezinim legitimnim potrebama za samoodržanjem i razmnožavanjem, ali nipošto ne pripadaju čovjekovoj etičkoj prirodi, tj. čovjeku kao slobodnom i razumskom biću i njegovim moralnim potrebama, u smislu moralnog potvrđivanja protiv struje nagonskog, tj. animalnog.

Zato je Efeški sabor 431. godine izjavio da je Marija ljudskim začećem Sina Božjega u svom krilu uistinu postala " Bogorodicom, ne zato što bi narav Riječi ili njezino božanstvo imalo početak svoga bitka iz svete Djevice, nego jer je od nje rođeno sveto tijelo obdareno razumskom dušom, s kojim se hipostatski (osobno) sjedinila Riječ, te se kaže da je i rođena po tijelu ".

Čovjek opet može, razmislivši dobro, naći Boga tamo gdje mu i prvotno spada mjesto - u RAZUMSKOM.

Hodeći prema Bogu duša je manje čedna i manje čista ako u sebi nosi i najmanju težnju za zemaljskim stvarima, negoli da je mučena od svih najružnijih i najdosadnijih napasti i tmina koje se mogu zamisliti, samo ako svojom razumskom voljom ne pristaje uz njih.

Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze i to na razumskom planu.

Chestertonovo djelo možemo doživjeti i kao tendenciozno i jednostrano; kao previše verbalističko, pa i sofističko; kao pretkoncilski odviše okrenuto razumskom dokazivanju postojanja Boga, a ne Radosnoj vijesti i svetopisamskoj teologiji kao temelju kršćanske vjere i njezina tumačenja; kao protivno modernom tijeku povijesti, okrenuto srednjovjekovlju i tradicionalnim vrjednotama; kao nazadno; kao doktrinarno integrističko, a metodološki pretjerano ratoborno i isključivo.

Moja poanta je bila da u nekom normalnom, razumskom diskursu ovo ne može biti problem.

I zahvaljujuči razumskom zaključivanju nastaju hipoteze i teorije.

Tajna se može shvatiti i kao zagonetka ili jedan neobjašnjeni ostatak što izmiče razumskom pronicanju.