E da.... demoni.... moji su bili demoni prošlosti... stalno sam samu sebe mučila s time zakaj sam tom čovjeku dopustila tolika maltretiranja, mene i djece... najviše me je brijalo to s djecom... samo pitanje " Zašto sam mu to sve dopustila? "... pa nisam neka zatucana glupača niti previše tradicionalno odgojena, zbog čega sam to sve trpjela... neki dan me i jedna prijateljica to isto pitala, koja je vidjela kaj se kod nas odigravalo... moj iskreni odgovor je " ne znam "... tražila sam dugo odgovor ali ga nisam našla... mogu jedino reći da sam bila slijepa, a on veliki manipulator, glumac... ja sam bila glupača u tom smislu kaj sam bila uvjerena, da ako mi posle nekakve krize baci mrvice ljubavi i pažnje, uvjeravao da će se popraviti, da je to opet nekakav početak... da mu treba dati ponovo šansu, da se sredi... a godine su prolazile... te njegove mrvice su bile sve manje, dok na kraju nisu sasvim nestale... mislio je čak na kraju da ne mora čak više ni glumiti pred menom bilo kakvu ljubav, niti se truditi oko mog oprosta... postao je bezobrazan, bahat, sve češće nasilan, pretio mi ubojstvom djece i mene, ako se razvedem... u početku me je bilo stvarno strah, poznavajuči njega kako može biti nasilan... znala sam ako mu oduzmem njegovu " sigurnu luku " u koju se posle svog švrljanja po gostionama i tuđim krevetima može uvijek vratiti, da bi nam se mogao osvetiti... posle razvoda je tražio svoju pušku koju je sam napravio, metke (predala sam sve kaj god sam mogla naći anonimno na MUP)... usprkos njegovim pretnjama, skupila sam hrabrost i razvela se, jer sam znala da bi on mene uništio da sam ostala s njim... u svojim najcrnijim mislima kad sam bila u braku, čak sam imala sve češće suicidalne misli...