To je bilo moje prvo iskustvo i priznajem da sam osupnuta gledala režiju u kojoj na probama iz redateljeve strasti stolice iz gledališta lete u mahovima.

Skačući s teme na temu, sa sugovornika na sugovornika, Alex Gibney gradi film kolažnog tipa za koji se ne može reći da se ne gleda sa zanimanjem i pažnjom, ali s filmske strane je pomalo nezanimljiv, upravo zbog dojma redateljeve površnosti, te na trenutke podsjeća na žanr dulje televizijske reportaže.

Sagledan u kontekstu ranih uradaka ostalih važnih protagonista tzv. Novog Hollywooda, poput Bogdanovichevih Meta, Carpenterove Tamne zvijezde, Spielbergova Dvoboja ili Miliusova Dillingera, prvijenac Martina Scorseseja koji počinje prizorom redateljeve majke u kuhinji (poslije glumi Pescijevu mamu u Dobrim momcima) više nalikuje Ranim radovima Želimira Žilnika negoli onome što se tada događalo oko njega.

Nekoliko dijalektalnih nespretnosti koje su glumci očito bez redateljeve sugestije sami prosipali izvedbom kako im se sviđalo i kad bi se koncentrirali, ne govore o građanskom Splitu baš ništa... pročitajte cijeli tekst...

Prerano mu se nameće obveza da iskazuje najrazličitija značenja i namjere ne bi li što vjernije oslikao redateljeve zamisli.

Spielberg i Janusz Kamiński, koji je snimio sve redateljeve filmove od Schindlerove liste 1993., ponovno su pogledali prethodne filmove kako bi proučili stil Douglasa Slocombea.

U početku smo kolega i ja imali redateljeve predloške kojima nismo bili oduševljeni, no brzo smo digli ustanak i izborili slobodu.

Šangajska trijada ponavlja omiljene redateljeve teme stradavanja mladih žena u tradicionalnom pretkomunističkom kineskom društvu i čudovišnoga feudalnog ustroja koji besprijekorno funkcionira i u gangsterskom podzemlju Šangaja u kojemu se nađu mlada pjevačica i ljubavnica gangsterskog šefa (glumi je Gong Li) i četrnaestogodišnji seoski dječak.

Takve parodije super su bedacima koji lako progutaju foru da film ima intelektualnu dubinu, da je višedimenzionalan, da rigidni katolici ne kuže redateljeve genijalne domete po kojima je čak veći vjernik od kršćanskih fundamentalista itd itsl razne druge jeftine floskuletine za demozgirane glavetine koje su mi ipak jako simpatične, tako simple da mi ih je ža, baš mi ih je ža

Tome su se, međutim, pridružile redateljeve samouvjerenost i pretencioznost, te se Filumeni Marturano pristupilo ne samo s nedovoljnim znanjem i pripremljenošću nego (upravo, zahvaljujući tome) bez ikakvih predrasuda koje bi podrazumijevale poštovanje autora, dramskog pisca i njegova djela.

Međutim, zadnje redateljeve izjave o filmu nisu baš najsjajnije, projekt je navodno otpao.

Prve večeri sudjelovali smo u slikovitu, glazbenim kontrapunktom oblikovanu paklu poživinčenja ljudskoga roda u predstavi Jedan dan u životu Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicima, a druge večeri bujica raskošnih scenskih slika dočarala je s ansamblom izvrsnih plesača maštovite ugođaje redateljeve vizije Shakespeareova Hamleta na granici zaumnih poticaja nedostupnih racionalizaciji.

Scena u kupaonici koja je poslužila kao dio redateljeve namjerne homoerotične prezentacije koja je publiku trebala dovesti u neugodan položaj i učiniti nepripremljenu za ostatak filma

Gledatelji zagrebačkoga kina Tuškanac vidjet će redateljeve filmove iz devedesetih, kao i njegov međunarodni hit Čovjek bez prošlosti s Markkuom Peltolom i Kati Outinen u glavnim ulogama, višestruko nagrađen u Cannesu i nominiran za Oscara za najbolji film na neengleskom jeziku (21. i 23. svibnja).

Malena plavuša s prodornim očima utjelovljenje je redateljeve opsesije za hladnim ljepoticama.

Iako je zasad trilogija o Vitezu tame do u detalje osmišljena te produkcijski dovedena do savršenstva u rasponu od scenografije i kostimografije do specijalnih efekata, glazbene partiture i fotografije, ujedno otkriva i redateljeve najveće slabosti, koje se protežu kroz sva tri naslova.

U konačnici Avatar sadrži sve najbolje redateljeve trade markove: specijalne efekte od kojih zastaje dah, odlično orkestrirane akcijske sekvence, uzbudljivu pustolovinu te snažne ženske likove: Neytiri koja se bori za svoj narod i prirodu, nabrijanu marinku Trudy Chacon (Michelle Rodriguez), koja se ipak bori na pravoj strani, te jezičavu znanstvenicu Grace Augustine (Sigourney Weaver), koja je pak daljnji odjek Ellen Ripley, i čini se da se ona nije nimalo slučajno zatekla u ovome filmu.

Jasno da ne smijemo, ali ovakva eksplicitnost redateljeve poruke ruši u prvome redu integritet njegove umjetnine, a verbalizacija poruke ukazuje na nedostatak vjere u moć vlastita filma.

Iako je Ponoć u Parizu u cjelini možda film ponešto prespora ritma, a redateljeve poruke pomalo prozirne, posrijedi je naslov koji se na prijemčiv i simpatičan način poigrava konceptom nostalgije kao pretpostavkom da jouissance kruži oko Drugoga, koje je ovdje sagledano kao pariška prošlost kontrapunktirana dosadnoj i bezličnoj sadašnjosti.

Razlog tome leži, dijelom, u njegovom prvom odmaku od ikonografije vesterna (premda su mnogi pokušali nategnuto tumačiti radnju Pasa od slame kao transpoziciju tog žanra u drugo okružje), kao i u manjem oslanjanju na stilske postupke iz prve razine redateljeve prepoznatljivosti.

Murnaua nastavlja 8. ožujka klasicima Posljednji čovjek i Faust, a završava 18. ožujka Tartüffom, prilagodbom Moliereovog kazališnog komada i ljubavnom dramom Tabu, snimljenom na Tahitiju neposredno uoči redateljeve smrti u prometnoj nesreći 1931.

Kao jednostavna suprotnost općenitoj crnini predstave, on je najveći Graužinisov odmak od suhoga realizma, i svojevrsna zagonetka možda komentar boljeg i razvijenijeg svijeta, prikaz druge strane istoga domaćeg mentaliteta ili tek neodredivi odjek redateljeve očaranosti cirkusom.

U završnici redateljeve verzije podcijenjenog ali lijepog filma Bezdan Jamesa Camerona iz 1989. godine nezemaljska inteligencija, koju glavni junak Virgil Bud Brigman (Ed Harris) susreće na dnu oceana, u jednom mu trenutku pokazuje pogubne rezultate ljudskoga destruktivnoga djelovanja na prirodu oko njega i civilizaciju koju je stvorio.

Redatelj je tijekom primanja nagrade otpjevao pjesmu ' Arirang ', jednu od najpoznatijih skladbi u povijesti (obje) Koreje, a koja je nosila naziv i njegovog nedavnog dokumentarnog filma, snimljenog u svrhu analize redateljeve mentalne, emocionalne i kreativne krize.

Jedini je problem nedostatak redateljeve hrabrosti da pomaknuti svijet zaoštri do kraja prema apstrakciji - umjesto toga, Niccole se na koncu filma upušta u banalne dnevno-političke komentare zbilje.

Film je vrlo složen i osjetljiv organizam, i štošta izvan redateljeve moći može omesti planiran tijek njegova nastanka.

Gluma u Djevičanskom izvoru je iznimno teatralna što je i logično s obzirom na redateljeve preferencije i odabir glumaca.

Ovakva definicija redateljeve funkcije prihvaćena je razmjerno nedavno.

Zbog redateljeve koncepcije unatoč Sternovu trudu ipak ne ulazimo u korijen njegove zloće pa stoga i njegov trud ostaje djelomično izgubljen.

Time je ovaj wannabe osobni eksperiment zapravo u koliziji podžanra gotskog horora (kojem po mnogim općim mjestima stilski-vizualno možda pripada, no ne i atmosferski-izvedbeno djelo je to, naime, gotovo bez suspensa ili tenzije) i redateljeve vlastite autobiografije te jednako udaljen od Bram Stokerova Dracule (proizvod kakav bismo, sličan, s pravom mogli očekivati) koliko i od suvislije artikulacije Poeove Filozofije kompozicije, koju drsko i nezgrapno citira.