Stoga je redateljevo poigravanje s različitim žanrovskim obrascima odveć nekoncizno, a namjerno preuzimanje koncepata B-filma nije postiglo potrebni učinak.

Assayas je poznat po često uspjeloj atmosferičnosti svojih ostvarenja umjetnički artefakti, slike, fotografije, filmovi, knjige i ploče čimbenici su koji čine društveno pamćenje putem kojega redateljevo (pseudo) autobiografsko pamćenje dobiva svoj kontekst.

Osobno nemam ništa protiv Carrerina stava da se uspon unutar crkvene hijerarhije ostvaruje istim sredstvima kao unutar politike ili mafije, no redateljevo opredjeljenje da nam tu poruku pošalje poštom, zanemarujući pritom logiku priče i karaktera pravo je filmsko svetogrđe

Čitav film obilježen je Kurosawinim problematiziranjem vladanja i ratovanja, za koje Kurosawa, nimalo japanski, ne gaji nimalo razumijevanja, čak ni u posljednjoj sekvenci, u kojoj se odbačeni Kagemusha, nakon izginuća čitavog klana, ponovo uživi u lik vladara i pođe u besmislenu smrt - obično tumačenoj kao redateljevo pristajanje uz tradiciju.

Predstavljati muškarca na pragu 50 - ih godina (rođen 1959.) kao nečijeg sina možda je pomalo neukusno, no redateljevo podrijetlo ovoga puta možda i nije posve nebitno za njegovu poetiku.

Sada je zauzela visoko četvrto mjesto po kvaliteti napisanoga projekta, čime joj je dodijeljen ukupan iznos od 126.000 eura i to za filmove Sveta Ana u polju u režiji Zvonimira Jurića, Zagonetni dječak u režiji Dražena Žarkovića, Zeleni pas (redateljevo ime će biti naknadno dogovoreno) i Zvizdan u režiji Dalibora Matanića.

Oni su postavljeni kako bi naglasili redateljevo poznavanje činjenice da je Shakespeare doista bio sastavni dio onodobne zabavne industrije.

Iako bi se neke likove moglo proglasiti pretjeranima, cjelinu ne treba shvaćati kao redateljevo inzistiranje na krajnostima nego tek kao ponešto brutalniji presjek naših svakodnevnih prosjeka.

Da to nije tek iznimno pretjeravanje nego i odnos Popovskog prema tekstu i njegovom uprizorenju jasno je i iz toga što sjajni Ozren Grabarić Kreonta cijelo vrijeme glumi hodajući na štulama, vjerojatno da bi onima ekstremno malobrojnim kojima nije jasno da je kralj na vrhu društvene piramide to zorno i pokazao, a i njegovo sjedanje (tj. spuštanje na razinu običnih ljudi) isto je toliko nepotreban scenski znak koji dodatno potvrđuje redateljevo zanimanje gotovo isključivo za to kako predstava izgleda, a ne što ona znači bilo njemu bilo gledateljima.

Careova suptilna režija ni u jednom trenutku ne odaje redateljevo spotovsko zaleđe, a posebna su poslastica, ujedno i izvrsna nadopuna priči, animirani dijelovi koje potpisuje autor Spawna Tod MacFarlane.

Redateljevo viđenje ugođaja drame kao kišnog, sivog i vlažnog, prenio scenograf Ozren Bakotić na pozornicu gdje likovi gacaju po vodi, kostimografkinja je Naida Kromić, autor scenske glazbe Bojan Brajčić, a oblikovatelji svjetla i tona Srđan Barbarić i Željko Mravak.

Posve opravdavši redateljevo povjerenje, on je pak ulogu opsjednutog detektiva odigrao maestralno pa nije ni čudo što je međunarodna kino kritika gotovo jednoglasno ovaj Nicholsonov nastup ocjenila najboljim u proteklih deset godina.

Odnos roditelja i djece zanimljivo je obradio i Aldo Tardozzi u priči Mucica, a naročito je dopadljivo redateljevo fino ironiziranje suvremenih metoda odgoja djece, koje često rezultiraju promašajem i pretvaraju djecu u potpune debile.

Problem je samo što je (briljantni) roman Breta Eastona Ellisa mračna i ledeno cinična satira, a Mannov film smrtno ozbiljna drama kojoj uobičajeno visoko redateljevo umijeće i pristojne glumačke izvedbe pomažu tek u dosizanju kvalitativne podnošljivosti, ali ne i u brisanju činjenice da je Collateral zapravo nenamjerna i bizarna parodija.

Szabóve mučne i tjeskobne povijesne drame " Mefisto ", " Pukovnik Reidl " i " Hanussen ", iz čijeg se podteksta dalo mutno iščitati redateljevo nezadovoljstvo tadašnjom mađarskom zbiljom, nagrađivane su na najuglednijim festivalima, a " Mefisto " se može pohvaliti Oscarom za najbolji film s izvanengleskoga govornog područja.

Lik iskarikiranog i svjesno antipatičnog mačista iz Bigas Lunine komedije Zlatna muda Krelja procjenjuje kao svjesno postavljenog kao odbojnog, no hvali redateljevo umijeće da ga i kao takvog učiniti vrijednim voljenja.

Klaustrofobični izraelski Libanon Samuela Maoza, smješten u blindirani tenk tijekom libanonskog rata 1982, iz kojeg je izvanjski svijet vidljiv samo preko cijevi nišanskoga kursora, osobno je prepričano redateljevo iskustvo.

Šakić stoga podjednako naglasak stavlja na izvanfilmski kontekst, odnosno duh vremena u kojemu su Bulajićevi naslovi nastali kao i na ulogu filma kao svjedočanstva o određenim društvenopolitičkim događajima te sistematično dijeli redateljevo stvaralaštvo na četiri razdoblja, koja se međusobno razlikuju stilskim i tematsko-motivskim kompleksima, ali za koje je uvijek karakteristična određena, veća ili manja ideologizacija diskursa.

Strukturu stoga nameću detalji koje nam otkriva redateljevo kino-oko unutar kadra, svaki od kojih bi zbog svoje kompleksnosti mogao funkcionirati i kao zaseban film.

Stoga je redateljevo neonacističko bratstvo svedeno na skupinu pomahnitalih divljaka koji u svojoj bjesomučnoj frustraciji napadaju nevine ljude po gradu, gnjevni da ni sami ne znaju na što.

Tekst je informativan te se također doima poput nacrta za jedno možda buduće istraživanje prema kojemu će se detaljnije pokazati koliko i na koji način su navedeni raniji naslovi ostavili traga na redateljevo umjetničko i zanatsko sazrijevanje.

Redateljevo tematiziranje otuđenosti i sumnje u mogućnost komunikacije u modernom društvu bile bi samo tipične modernističke burgije, desetljećima zakašnjele u odnosu na modernizam u književnosti i slikarstvu, da nije genijalnog stila velikog cinika i manipulatora očekivanjima filmske kritike, stila koji neprekidno produbljuje sadržaj i obrnuto.

Prvo redateljevo samostalno autorsko ostvarenje, nakon što je 2006. dovršio tzv. gubitničku trilogiju, podsjetilo nas je na sve ono čemu smo se divili kod tog finskog autora.

Mnogo zanimljiviji od prikazivanja političke pozadine priče segmenti su djela u kojima se autor bavi likom, koji ne treba promatrati kao pokušaj uvjerljive kreacije povijesne ličnosti, nego kao redateljevo slobodno nastojanje da izgradi svoju viziju subjekta.

Unatoč čestim glasinama za sada možemo potvrditi jedino redateljevo sudjelovanje na filmu " John Carter of Mars " o kojemu smo već pisali.

Iako se i " Le dernier métro " (Posljednji metro, 1980), koji je osvojio najznačajniju francusku nagradu César za najbolji film i režiju, uklapa u tu osnovnu maticu osjećajnosti, u njemu više dolazi do izražaja redateljevo filmofilstvo i zanimanje za kazalište.

Umjesto da tamo ima blještavu premijeru, film se bez osobitih prednajava počeo prikazivati u francuskim i talijanskim kinima, stvarajući dojam da je riječ o manje značajnom Almodovaru, pogotovo zato što je prethodno redateljevo ostvarenje Sve o mojoj majci dobilo u Cannesu nagradu za najbolju režiju, a poslije Zlatni globus i Oscara.

Njihovi psihološki bogato motivirani i minuciozno razrađeni karakteri, kao i redateljevo promišljeno poigravanje različitim promatračkim perspektivama, obično pričaju odličnu priču i bez klasične naracije. Izgubljeno vrijeme ima ponešto od svega toga, ali u mrvicama, kao da je film režirao neki Téchinéov sljedbenik, a ne on.

Svakome tko je film gledao bit će jasno kako je ova nagrada apsolutno zaslužena pošto film u svakom kadru prezentira redateljevo umijeće i znanje.

Predmeti, događaji, likovi - uvijek su tamo, isto kao i za slikara, ali ključ koji ih spaja je odnos između vanjske i unutarnje drame - bez unutarnjeg objašnjenja ne postižete ništa osim nijemog života - umijeće pisanja može uključiti i sva druga (oko slikara, uho glazbenika, ritam plesača, antene vidovnjaka, proročanske osobine, skulptorov osjećaj za oblik, poznavanje tkanine, redateljevo oko za razmještaj na sceni...) - pisac mora biti detektivski osjetljiv na skriveni karakter čovjeka, jer svi ljudi se sami sebi pretvaraju, posjeduju zaštitničke osobnosti kojima pažljivo sakrivaju svoje najdublje ja - ubrzani ritam našeg modernog života ne bi mogao postojati bez svog duplikata u književnosti.