bez obzira na prijeku potrebu uma da se pretpostavi nešto što razumu sasvim može biti osnovom za potpuno određenje njegovih pojmova, ipak um odviše lako opaža ono idealno i izmišljeno takve pretpostavke, a da bi ga samo to navelo da čistu vlastitu tvorevinu svoga mišljenja odmah prihvati kao zbiljsko biće, ako ničim drugim ne bi bio prisiljen da svoje stanje mirovanja potraži negdje u regresu od danog uvjetovanoga k neuvjetovanome, koje doduše o sebi i samom svome pojmu još nije dano kao zbiljsko, ali koje može dovršiti niz uvjeta koji su dovedeni do osnova tog niza.