podsjetilo me sve to skupa na moju skoro pa opsesivnu potrebu da zapisujem stvari koje se dogadjaju i koje su mi bitne - jer ne vjerujem toliko u sebe da bih vjerovala uspomenama u glavi i da se nesto dogodilo tako kao sto je zapamceno i ako sam jako lose mogu se cak uvjeriti da sam ja krivo shvatila ili osjetila ili zapamtila.. ili bilo sto.. ali ako je zapisano, bez obzira na to sto ne postoji dobar nacin za rijecima opisati dosta toga (papir, post ili hrpa skoro pa besmislenih recenica bez glave i repa u nekom formatu - i mobitel zna sasvim dobro posluziti), stvari su drugacije. rekla bih stvarnije makar je to krivo i vjerojatno nefer prema drugima, jer, pa naravno da su stvarne, mislim, sto bi drugo bile ako su se dogodile.. ali tako _ostaju_ stvarne za mene i teze je onom negativnom dijelu u meni ubaciti sumnju o tome sto je bilo i da sam zapravo krivo shvatila stvari i prilagodila ih onome sto zelim da jesu.. i znam se prisiliti, onda kad postane lose, da ponavljam recenice i rekonstruiram stvari u glavi i natjeram se sjetiti svega - mjesta, vremena, dodira, boje, okusa, mirisa, osjecaja, svjetla, misli, pjesme koja je svirala.. ne znam zasto je potrebno rijeci, misli, dogadjaje pretvoriti u nesto kao sto je linija na papiru ili ekranu, nesto sto mogu vidjeti, potvrdu da je stvarno bilo, da se dogodilo - ali je potrebno. ocajnicki. koliko god besmisleno u tom formatu izgledalo. ili smijesno. ili glupo. i uvijek nedovoljno dobro, jer nisam toliko dobra s rijecima. mozda cak nitko nije. ali mi treba da su tu, kakve god bile. crno na bijelom (ili ovisno o settingu) da je _nekako_, kao suprotnost tome kako sam navikla da stvari idu, onda sve bilo (ne) stvarno stvarno