Od jednom iza crnih oblaka ugledam tračak sunčevih zraka kako se polako probijaju kroz crne oblake... Svijetlost uvijek pobjeđuje tamu, tako je bilo i sada... Crni oblaci su nestali a sunečeve zrake su došle do moga grada... Dopirala je i duga koja me je sve više i više uveseljavala, njene boje su čudesne i veoma čarobne... Potakle su me na ponovno razmišljanje.... Razmišljala sam kako vodiš me u visine, pa sve do čudesne duge... Hodli smo po duginim bojama i sve u visinama.... Pokazao si mi cijeli svijet sa visina, držao si me kao kap vode na dlanu da ne padnem... Vani sve je sjajno, cvijeće je od jednom procvijetalo, ljudi više nisu tmurni nego su obasjani lijepotom prirode što im ona pruža... Zaželim da ovaj trenutak nikada ne prestane da uvijek bude tako... Vodio si me po visinama, zlatnim stazama do neba.... Uz tebe sam tako sretna, osmijeh lica ne prestaje, a srce moje kuca sve jače i jače od radosti.... Kazaljke na satu počele su otkucavati trenutke ove naše radosti... Pokušavamo ih zaustaviti i borimo se svim snagama da zauvijek cijeli svijet bude ovakav kao i na ovaj poseban dan... Koliko god se trudimo, ne možemo kazaljke sve brže i brže kucaju a vrijeme nam se smanjuje, gubimo svoj sjaja i radost sa visina... Doaš je i tren kada moram te napustiti samo odlazim a ne želim, sve se dešava protiv moje volje, moliš me da ne idem ali ne mogu rado bi ostala, no čarolija mi se smanjuje i gubim sjaj... Odlazim... Vrattila sam se... Sve je ostalo lijepo, no renutak čarolije i radosti je nestao... Povedi me...