Improvizacija, svakodnevne priče obogaćene snažnim osobnim pečatom i originalnošću te marginalizirani likovi, koje su njegovali njegovi prethodnici Truffaut, Godard, Chabrol ili Rohmer, teme su i Assayasova filmskog stvaralaštva.

Tim povodom u Rijeci od 15. do 17. lipnja boravi službena delegacija Grada Neussa u sastavu: Thomas Nickel, prvi zamjenik gradonačelnika, Stefan Hahn, pročelnik zadužen za socijalnu skrb i međunarodnu suradnju, Carl Pause, arheolog Clemens-Sels-Museum, Claudia Paschek, zamjenica voditelja Ureda za odnose s javnošću, Karl Rüdiger Himmes, predsjednik Odbora za međunarodne odnose, Hartmut Rohmer, zamjenik predsjednika Odbora za međunarodnu suradnju

Jean Luc-Godard, François Truffaut, Claude Chabrol, Eric Rohmer i Jacques Rivette najvažniji su predstavnici puno duljega vala autora koji su pedesetih godina kao kritičari u legendarnom časopisu Cahiers du Cinema, a potom i kao redatelji krenuli rušiti dotadašnje konvencije francuskog filma opterećenog statikom, literarnošću i pretjeranim akademizmom.

Imati ćete prilike vidjeti filmove onih autora za koje svaki prosječni filmofil bar nešto zna, a to su: François Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol, Louis Malle, Luis Buńuel i drugi koje možda se manje zna a zapravo su jednako čujna imena kao Robert Bresson, Eric Rohmer, Jean-Pierre Melville, Michel Deville itd.

Eric Rohmer, John Cassavetes, Ermanno Olmi, Robert Bresson i Krzystof Zanussi.

Zar barem čitatelje Ljetopisa, ako drugi mediji za to nemaju dovoljno interesa ili prostora, ne bi zanimali novi filmovi redatelja takvog kalibra kao što su Eric Rohmer, Claude Chabrol, Woody Allen, Mike Leigh, Sidney Lumet, Kenneth Branagh, Richard Attenborough, Lasse Hallstrom, Giuseppe Tornatore, Jan Sverak ili braća Dardenne, da spomenemo samo one zastupljene u Filmskom leksikonu?

Sekstet francuskih redatelja - Claude Chabrol, Jean Douchet, Jean-Luc Godard, Jean-Daniel Pollet, Eric Rohmer, Jean Rouch - surađivao je na omnibusu Paris vu par... s kratkim filmovima kojima je centralna tema zavodljivi i neodoljivi Pariz, a povodom 350. obljetnice Montreala 1992. godine stvoren je Montreal vu par... u kojem je šest uspješnih kanadskih redatelja: Denys Arcand, Michel Brault, Atom Egoyan, Jacques Leduc, Lea Pool i Patricia Rozema ispričalo priču o gradu koji ih inspirira.

- Jako me se dojmio francuski novi val u 60 - ima i 70 - ima, napose Resnais, Truffaut, Godard i Rohmer.

Rohmer ne podliježe iskušenju da protagoniste postavi u jasne opreke: pozitivno-negativno; iskreno-lažno; pa čak niti u spolno-rodne opozicije, prema bilo kakvim sterotipima.

Scenarij filma što ga redateljski uobličuje Jean-Luc Godard ispisao je Eric Rohmer.

Poput njega, redatelj stvara plan cjeline posla i zapovijeda različitim profesijama koje surađuju na gradnji. U istome tonu mudruju u knjizi Hitchcock Eric Rohmer i Claude Chabrol: On je (misli se na film Konopac) nemalo pridonio oslobađanju sineasta od opsjednutosti slikom kako bi ga vratio onomu što je bio u doba Griffitha i ostalih pionira: arhitekt.

Umro je francuski redatelj Eric Rohmer, jedan od najvažnijih autora francuskog novog vala.

Rohmer je bio profesor književnosti prije nego je otišao na film, što je znažno utjecalo na njegov redateljski rukopis u kojem je naglasak bio na dijalozima i intelektualnim raspravama većinom mladih protagonista.

U svakom slučaju stvarateljica zanimljivih i kompleksnih ženskih karaktera (no nisu li to i Almodovar, Rohmer ili Woody Allen?), Holofcener ujedno progovara i o okolnostima u životu žena te mnogim univerzalnim situacijama njihovim brakovima, muškarcima i nevjeri, materijalnom i društvenom statusu, obitelji i nesigurnostima i opsesijama djece i odraslih te odnosu prema svakodnevici; ponajviše o vrijednosnim konfliktima pokušaju življenja konkretne američke više srednje klase na moralan način uslijed osjećaja krivnje zbog privilegiranog statusa a usred pošasti konzumerizma nametnutog kapitalizmom.

Uz Roberta Bressona, Rohmer je najistaknutiji moralist francuskog filma (i jedan od najistaknutijih svjetskih).

Pa ipak, gotovo u isto Marinkovićevo vrijeme, Eric Rohmer imao je hrabrosti govoriti o odricanju u svojim ' Moralnim pričama ' ne koristeći vanjsku prisilu i stegu, istina, s drugom namjerom.

Clermont-Ferrand omaleno je, dotjerano mjestašce u središnjoj francuskoj regiji Auvergne, ponajprije poznato kao rodno mjesto znanstvenika i filozofa Blaisea Pascala te kao dom čuvene tvrtke automobilskih guma Michelin, a ljubitelji filmske povijesti trebali bi ga se sjećati kao grada u koji je najtiši novovalovac Eric Rohmer postavio svoj klasik Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969).

Francuski filmaš Eric Rohmer, međunarodno poznat po filmovima koji se bave složenošću romantičnih odnosa i kao jedan od pionira francuskog novog vala šezdesetih godina prošlog stoljeća, umro je u 90. godini, objavila je producentska kuća koja je producirala njegove filmove.

Uostalom, Rohmer je uvijek izravno priznavao da nije čovjek ljevice, pa stoga ovaj tekst nema namjeru dokazivati kako Rohmerov film nije reakcionaran ili proturevolucionaran.

Filmovima koji su dobili zeleno svjetlo za ponoćni program u atraktivnijem prostoru Arene pozabavit ćemo se nekom drugom prigodom jer ih je većina ionako otkupljena, s time da je ove godine paralelni program Europolis Meridijani odlučio zaigrati na provjerena europska autorska imena (Chabrol, Rohmer, Leigh, braća Dardenne), premda njihov selektor Zlatko Vidačković mahom zadržava koncepciju biranja filmova prema žanrovima.

Tako je neuništivi Eric Rohmer (Ljubavi Astreje i Celadona) bio ujedno i najradikalniji, iako se njegova bukolična pastorala naizgled doimala najteatralnijom i najarhaičnijom, pri čemu se do krajnjih mogućih granica koristi androginim potencijalom glavnoga glumca preodjenuvši ga u druidsku svećenicu, što se može tretirati kao pravi queer.

Za zatvaranje sezone Kino klub Zagreb u lipnju prikazuje ciklus filmova Erica Rohmera pod nazivom Rohmer na plazi.

Rohmer ne podliježe niti iskušenju da protagoniste postavi u jasne opreke: pozitivno-negativno, iskreno-lažno, prirodno-namješteno, pa čak niti u spolno-rodne opozicije, prema bilo kakvim stereotipima.

Ukratko, Rohmer je modernist koji već naslućuje sve jezične igre postmodernizma.

Rohmer uvijek u središtu ima muško-ženske odnose koje prati erotska napetost, a Smith muško-muške prijateljske relacije kojima ženska prisutnost predstavlja remetilački faktor (ovdje se mogu primijetiti hawksovski tragovi).

Tu spoznaju Rohmer gradi na upravo maestralan način

Rohmer uokviruje i zaokružuje filmsku pripovijest statičnim kadrom zatvorenih vrata imanja, koja ostaju kao prva i posljednja slika u filmu.

Tim izokretanjem Rohmer se iskazuje kao »autentični moralist bez moraliziranja«, a u koje će povremeno upadati već spomenuti egzistencijalist-marksist poput Sartrea.

Vidačković je ponovo sastavio (iznimno) respektabilan inozemni program sa zadnjim filmovima takvih kapitalaca kakvi su braća Dardenne, Mike Leigh, Chabrol, Rohmer, Woody Allen, Giuseppe Tornatore i Jan Sveràk u kinu Valli, te Kenneth Branagh, Sydney Lumet, Richard Attenborough, Lasse Hallström i Gillian Armstrong u Areni, a tu su i pobjednik Berlina, kontroverzna Elitna postrojba Brazilca Joséa Padilhe, te dobitnik Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij na istom festivalu, Kinez Xiaoshuai Wang s filmom Vjeruj u ljubav.

Producentska tvrtka Les Films du Losange priopćila je da je Rohmer umro u ponedjeljak u Parizu.