Da krimić nije samo zabavan žanr, nego žanr koji treba svladati (zadani okvir treba ispuniti maštom, a potom, u kombinaciji pravila i mašte, poštivati polja križaljke, razvijati priču vodoravno, horizontalno i dijagonalno), pokazuje i to da su autori krimića ušli u povijest svjetske književnosti kao romanopisci.

Pritom autorica razvija vlastiti književnoteorijski model koji se temelji na analizi autolegitimacijskih strategija kojima se rani britanski romanopisci služe pri uvjeravanju javnosti o vrijednosti vlastitih djela te o nužnosti uklapanja tih djela u književni kanon.

Kada je proto-modernizam otkrio mogućnosti što ih nudi struja svijesti i takozvani slobodni neupravni govor, romanopisci su se latili svijesti onih ličnosti čije je viđenje stvarnosti nužno bilo neočekivano i pomaknuto.

Kadrovi s humanističkim obrazovanjem mogu raditi i rade u različitim kulturnim ustanovama, u novinstvu i nakladničkoj djelatnosti; oni su pisci, lektori, korektori, među njima se (više nego u drugim strukama) nalaze književni stvaraoci, romanopisci, pjesnici, esejisti, književni kritičari i drugi ljudi od pera i duha.

Red iluminata nije preživio Francusku revoluciju, koliko god da su to priželjkivali i još uvijek žele romanopisci i teoretià ari zavjera. "

A da na takve gluposti nisu imuni ni veliki romanopisci, svjedoči jedna rečenica iz nedavno objavljene knjige razgovora Umberta Eca i Jean-Claudea Carrièrea, N espérez pas vous débarraser des livres (Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga, 2009.), u kojoj Eco kaže da je u talijanske zatvore slao svoja djela u prijevodu na hrvatski i albanski jer je bio siguran da je govornika tih jezika ondje mnogo više nego, recimo, Nijemaca, Francuza ili Amerikanaca (245. stranica talijanskoga izdanja, Non sperate di liberarvi dei libri, Bompiani, 2011).

Ako je književni roman okoštao u žanr, novi romanopisci moraju raskinuti s tim često neizgovorenim pravilima na kojima se temelji.

Bilo bi možda logičnije da su udruge po žanrovima: dječja književnost, romanopisci...

Romanopisci mogu uzimati iz tih novih umjetničkih oblika nove strukture i pripovjedne tehnike, kao što je Joyce uzeo od filma.

Čudno, ali modernisti točnije zahvaćaju sadašnjost nego najnoviji romanopisci nagrađeni Bookerom.

Veliki romanopisci pišu za velike suvremenike.

Loši romanopisci pišu za svoje učitelje.

Ipak meni se najviše gade romanopisci, te kurcoglave kurčine natelešu na stotine stranica, pa ostavljaju dojam radišnih, razboritih kurčina.

Ali ovi romanopisci koji je to dug život, i što je najgore počinju se okolo graditi kako naporno i dugo i pomno rade.

Malo sam se izgubio, samo sam htio reći da da su romanopisci nekako smradna čeljad čak i kad se grade pravovjernima i kad žele izgledat kao pokajnici koji su kao svijesni svoje oholosti pa se stalno kao ponizuju, ti su mi najodurniji.

Odatle i brojne referencije na popkulturu s likovima koji su bili voditelji talk showa, romanopisci, toreadori, novinari, izdavači, plesači, redatelji, glumice...

Pjesnici, pripovjedači, romanopisci, kolumnisti, različitih su generacija i pripovjednog stila.

Ako na jednome mjestu i prestane priljev utjecaja koje oblikuju naši povijesni i kulturni romanopisci, ne čini se kao da će on u potpunosti nestati.

Izložbom je ispričana priča o gradu kao protagonistu povijesti čiji su sudionici mnogi značajni književnici: pjesnici, dramatičari, romanopisci i putopisci.

Kratkopričaši, romanopisci, scenaristi, pjesnici, dramski pisci i svi vi koji to želite postati, još vas samo 10 dana dijeli od početka šeste godine pisanja u CeKaPe-u.

Preraspodjela književne scene koju je napravio FAK krajem 90 - ih i početkom nultih, na neki je način odredila prozno stvaralaštvo početka dvijetisućitih, a njegovi protagonisti postali su više ili manje cijenjeni romanopisci.

Najveći romanopisci koji su postali pjesnici strahovito su antilirični: Flaubert, Joyce, Kafka, Gombrowicz.

" Alice Munro je poznata kao autorica kratkih priča u kojima donosi dubinu, mudrost i preciznost kakvu romanopisci inače unose u svoja djela.

Sa svojim drugim romanima natječu se Slađana Bukovac i splitska spisateljica i novinarka Eda Vujević, a među polufinalistima su i iskusni romanopisci poput Bauera koji je dosad objavio njih deset.

Teoriju naturalizma prvi je oblikovao Émile Zola u raspravama Romanopisci naturalisti i Eksperimentalni roman te u predgovoru romanu Thérèse Raquin te je osnivač i vođa naturalističke škole.

Kada se promotre romanopisci i umjetnici, sociološki nerv u njihovim tekstovima ⠀ a to nisu samo umjetnički tekstovi ⠀ mnogo je istaknutiji.

Među njima se jasno ističu umjetnici i romanopisci republikanskog razdoblja, i to prvog razdoblja Republike.

Novitet u agencijskoj ponudi turističkih aranžmana diljem svijeta su turistički obilasci mjesta na koja su popularni romanopisci postavili fiktivna zbivanja iz svojih knjiga.

Još gore, i rat u bivšoj Jugoslaviji pisali su i pothranjivali ljudi od pera, romanopisci: Dobrica Ćosić, glavni inspirator srpskog nacionalizma, Milorad Pavić, Vuk Drašković (koji je kasnije ne bez hrabrosti prešao u oporbu) i, naročito, pjesnici među kojima je bio najpoznatiji Radovan Karadžić, notorni ratni zločinac.« U danima rata, kada se nad Hrvatskom raspadala cijela jedna armija, o čemu svjedoče i sami Srbi koji su sačuvali dostojanstvenost u ratnom vremenu, neprocjenjiva je bila pomoć Finkielkrauta i Brucknera, zbog toga i danas moramo ostaviti prostor za misao tih ljudi čija nas je razina i polemika upućivala na više i bolje, a ne na prizemne uvrede: »U današnjoj Srbiji ubojice su ujedno versifikatori mržnje koja dolazi na krilima epske poezije, književnosti isključivo u službi etničkog čišćenja.«

Reprezentativci magičnog realizma ostali bi negdje na pola puta raspravljajući o djelima Kafke i Musila, a onda i o razlozima zbog kojih je južnoamerički nogomet (pa tako onda i književnost) superioran u odnosu na europski, predstavnici postmodernizma trčali bi unatraške uvjereni da će na taj način poništiti sami sebe, a onda i cijelu tu besmislenu utrku, Amerikanci, sve redom romanopisci, zadovoljili bi se činjenicom da u svakoj generaciji imaju vrlo jaku reprezentaciju, Rusi bi sve skupa nazvali neviđenom farsom i poslali brzojav nedvosmislena sadržaja: sve književne utrke davno su završile, čak su i prigodne monografije požutjele; možda je ipak bolje što književnost nije sport.