Grb Rusnaka ide u prilog ovoj teoriji.

Čestitku povodom Dana Rusina RH nazočnima su u nastupnom govoru uputili izaslanik župana dožupan Mato Golubičić, župnik Vladimir Sedlak i predsjednik Svjetskog vijeća Rusnaka, Rusina, Lemka Đuro Papuga, a pročitana je i čestitka Nacionalnog Savjeta Rusina u Srbiji Slavka Raca.

Sada, Budimpešte, Zagreba, Beograda, Samobora, Baje, crkvene arhive grkokatoličke crkve Križevci i crkvene arhive u Kaloči, pretpostavlja se da je u drugoj polovici 18. st. s Hornjice doselilo u Bačku 2 - 3000 Rusnaka, a da ih je 1918. bilo 20 000. Iz Bačke su se selili Rusnaci u Srijem i Slavoniju.

Prvi otoci Rusnaka bili su Bač, Bihor, Sabolč, Satmar, Zemplin.

Popis iz 1806. god. daje preciznu poraznu sliku o stanju škola na narodnom jeziku Rusnaka.

U svijetu postoji oko petnaestak udruženja Rusnaka (popis na kraju teksta), koji se bore za priznavanje nacionalnosti i kodificiranje jezika u svim zemljama u kojima žive.

Sven Gustavson (slavist) piše o kulturi Rusnaka, a u Švedsku enciklopediju ubacio je riječi: RUSIN, RUSINSKI JEZIK, RUSINSKA KNJIŽEVNOST.

S obzirom na prostor u kojem su živjeli i žive, pod utjecajem i vlašću različitih naroda, njihovo pismeno izražavanje je osim na ruskom (rusinskom) pisano i na crkvenoslavenskom, ruskom (rusijskom), ukrajinskom, a katkad i mađarskom jeziku, a u 19. i 20. st. autohtoni jezik Rusnaka postaje sredstvo nacionalnoga identiteta.

Jedna od prvih narodnih pjesama Rusnaka u Potkarpatju je Štefan-Vojvoda; bila je tiskana u Češkoj gramatici Jana Blagoslova 1571. Sredinom 18. st. episkop mukačevski, Manujil Oljšavskiji, tiska 1746. u jezuitskoj tiskari u Kolozsvaru (Rumunjska-Cluj) knjige za školu na latinskom i rusinskom.

Omjer Rusnaka prema Ukrajincima na vukovarskom području pokazuju sljedeći podaci:

Pisci Rusnaka pišu pripovijetke, drame, romane i pjesme.

U školama Rusnaka u Vojvodini i Hrvatskoj od 1850. do 1950. koristili su se udžbenici:

U Hrvatskoj pokušaji denacionalizacije Rusnaka i tihe ukrajinske asimilacije počinju još 1909. god.

Zadatak Prosvite je bio objedinjavanje svih Ukrajinaca i Rusnaka u Jugoslaviji, gdje je 1934. prvi put upotrijebljen naziv Ukrajinac-Rusin, obrazlažući da je naziv Rusin zbog svojih interesa podržavala Austro-Ugarska.

Saint Germainskim mirom 1919. priznato je ujedinjenje Rusnaka južno od Karpata s Čehoslovačkom.

U malim skupinama Rusnaci žive u cijeloj Hrvatskoj, a najviše ih je u Vukovaru (924), Mikluševcima (493 što čini 73,2 % stanovništva), Petrovcima (737 ili 57 %), što ukupno iznosi 2284. Mali je broj Rusnaka (oko 20) i u Piškorevcima, Andrijevcima i Andrijaševcima, Rajevom Selu (87) i Gunji (38).

Gradovi u kojima ima bar oko 100 Rusnaka su: bivša Gradska zajednica općina Zagreb (141), grad Osijek (105), Vinkovci (109), Županja (136), bivša zajednica općina Rijeka (85).

Havrijil Nađ pisao je tekstove o problemima jezika Rusnaka i uspoređivao ga s gramatikom slavenskih jezika i ukazivao na pravce razvoja rusinskoga jezika.

Iz postojbine Zakarpatja i Karpata migracije Rusnaka u Potkarpatje počele su u 14. stoljeću.

U arhitekturi Karpato-Rusnaka karakterističan je stil drvenih crkava iz 18. i 19. st.

U Ukrajini danas književnost Rusnaka proučavaju kao ukrajinsku, a odnos standardnog rusinskog jezika prema standardnom ukrajinskom je odnos gotovo dvaju stranih jezika.

Najstarija organizacija Rusnaka u SAD-u Ujedinjenje grkokatoličkih rusinskih bratstava 1892. izdaje novine Američki rusinski vjesnik, novine lemkovskih Rusnaka Lemko izlaze 1911. (Nowy Sacz), prve novine vojvođanskih Rusnaka Ruski novini izlaze u N.

Sadu 1924., a hrvatskih Rusnaka Dumka za mladež 1938. god., Nova Dumka 1971. i Venčik - časopis učenika i mladeži 1971. Profesionalno kazalište Rusnaka je u Prešovu, poluprofesionalno u Ruskom Krsturu i Novom Sadu, i amatersko kazalište Udruženja Lemka u Legnici.

Od 1772. pripada Austriji i Austro-Ugarskoj do 1918. Za vrijeme revolucije 1848. vršen je pritisak na Habsburšku Monarhiju za ujedinjenje Rusnaka u Austro-Ugarskoj, ili barem Kraljevini Mađarskoj (Adolf Dobrjanski).

Većina emigranata Rusnaka došla je u SAD između 1880. i 1914. Neki od njih postali su poznati u različitim područjima: glumice Sandra Dee i Lizabeth Scott, glumac Robert Urich (pola Rusnak pola Slovak), umjetnik Andy Warhol, boksač Pete Latzo, marinac Michael Strank, koji je podigao američku zastavu u Iwo Jimi, kompozitor Peter Wilhousky, u ekipi Washington Capitols hokejaš Peter Bondra, u Hrvatskoj glumica Irena Kolesar.

U Potkarpatskoj oblasti Ukrajine živi najveći broj Rusnaka, a Ukrajina ne priznaje postojanje ove nacije.

Nakon 1. svjetskoga rata veliki broj Rusnaka potpao je pod čehoslovačku vlast, okrenuli se Rusima i postali pravoslavci.

Dr. Filaret Kolessa, prvi glazbeni etnograf Rusnaka, izdao je dva zbornika: Lemkovske narodne pjesme (zapisano je 820 melodija s tekstom, Lavov, 1929.) i Narodne pjesme Potkarpatja (159 pjesama, Užgorod, 1938.).

Najstarije pjesme Rusnaka zapisane su i u glazbeno etnografskim zbirkama dr. S.

Izdao je četiri zbirke pjesama Rusnaka iz Bačke, Srijema i Slavonije.