Moj je Dvojcek mene osvojio s ljubaznom za-svaki-slucaj-odbijenicom na moj znanstveno-humoristicni komentar o nasem mogucem suzivotu (Saj ves, mi dvojcki, to pa ne gre... - podrazumijeva se sposobnost komunikacije na nekoliko svjetskih jezika s posebnim naglaskom na one koji statisticki gledano cine one vece komade sarene pituljice koju dobijete kad u smjesu stavite sastojke sto ih cine zene iz svih zemalja svijeta koje pohode mjesto zbivanja, radnji i razgovora), ruzom napravljenom od povrca na bas svakom tanjuru jela koje mi je pripremio (napravljenom tako da bih se nekad zaklela da je ovaj bas cas zamirisala ko cijeli vrt istih ali pravih) i iskrenoscu kakva se rijetko srece (one vrste kad je covjek spreman reci sve, bas sve, kao da je sve sto je ikad napravio u zivotu ispravno i sveopce prihvaceno, ili, jos bolje, kao da ga bas briga hoce li ikada biti prihvaceno). Da znas... vrti glavom negodujuci... bija bi bacija mobitel kad sam shvatija sta san ti pokaza... govori obracajuci se na lascivne sadrzaje sto mi ih je u zanosu otvorenog razgovora pokazao neku noc. No, nehi ga srat, smjeskam mu se ispod oka mi dvojcki se pac razumemo mal vec, a ni res? namignem mu znajuc da mu vise ni ne treba.