Utjecajni Seton-Watson je svoju analizu južnoslavenskog pitanja, koju je fokusirao na odnos između Hrvata i Srba, započeo konstatacijom da ta dva naroda već govore istim jezikom: ÂťLinguistic unity has already been achieved; for the Croat language is Serb written with Latin, the Serb language, Croat written with Cyrillic characters.ÂŤ Slijedom teorije o jednom jeziku nije bilo nimalo čudno produžiti korak do zaključka da su Hrvati i Srbi jedan narod.

Međutim, Seton-Watson nije dovoljno uzeo u obzir jezične sporove, koji su upravo pokazivali da nije ostvaren model jedinstvenog jezika, nego se jednostavno prilagodio južnoslavenskoj jezičnoj ideologiji, formuliranoj još tijekom razdoblja romantizma.

Primjerice, Seton-Watson je pisao o hrvatskom banu da je kao Âťa man of ruthless will and great political ability he was able by a judicious combination of corruption and intimidation to get a sufficient number of complaisant persons returned at elections to form a governmental majority from their ranksÂŤ.

Seton-Watson ima posve pravo, kada tvrdi, da je Khuen pokvario u Hrvatskoj čitavu jednu generaciju.

Ipak, što se Seton-Watson više približavao europskoj ratnoj dimenziji to je za Pilara bio odbojniji.

S druge strane, Seton-Watson je mijenjao svoja gledišta o Srbima i Kraljevini Srbiji.

Tek će poslije Seton-Watson otkriti specifičnu srpsku vrijednost koja zaslužuje posebnu pozornost u političkim procjenama, a ne privođenje među jednu od austrijskih zemalja.

Pilar je subjektivno smatrao da je Seton-Watson više podlegao utjecaju svojih srpskih prijatelja nego engleskoj orijentaciji u ratu.

Opet, zanimljivo je istaknuti da Seton-Watson poslije, uza svu privrženost Jugoslaviji i kritici kako hrvatskog tako i srpskog nacionalizma, nije odbacio stara gledišta o civilizacijskim razlikama.

Premda je bio nekoliko puta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, gdje se upoznao s vodećim figurama javnoga života, nemamo nikakvih dokaza da se Seton-Watson susreo i s Pilarom.

Djelomično su se Pilar i Seton-Watson slagali i u ocjeni starčevićanstva.

Pilar je zapisao: Âť /.../kao što Seton Watson izpravno opaža, Starčević preziraše suvereno sve praktične mogućnosti u politiciÂŤ.

Sličnog je mišljenja bio i Seton-Watson, za kojega je u Hrvatskoj najznačajniji političar bio Strossmayer.

S druge strane, Seton-Watson je odobrio aneksiju BiH i jačanje austrijske reputacije, ali je Aehrenthalovu političku liniju ocijenio kao Âťdangerously undermining international peace by striking at established treatiesÂŤ.

U takvu je ozračju Seton-Watson pokušao biti neutralan.

Promatrajući unutarnje uređenje, Seton-Watson je postao sklon narodima koji se nisu osjećali ravnopravni u dualistički uređenoj državi.

Seton-Watson je u spomenutoj knjizi Die sĂźdslawische Frage im Habsburger Reich pretpostavio postojanje triju rješenja za južnoslavensko pitanje: velikosrpsko, velikohrvatsko i trijalističko.

Seton-Watson u svojoj temeljitoj analizi južnoslavenskog pitanja nije našao mjesta za političku afirmaciju Slovenaca.

Sloveći kao dobar poznavatelj političkih i narodnosnih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Seton-Watson se našao ponukanim da se kritički osvrne na političke prilike u banskoj Hrvatskoj za Rauchova vladanja.

Iako je Hrvatima pridavao tako veliku važnost u kontekstu očuvanja države Habsburga, Seton-Watson ih nije mogao sagledati kao samostalan narodni entitet, nego ih je u kontekstu Âťvanjskoga sudbinskog pitanjaÂŤ Monarhije vidio nužno amalgamirane sa Srbima: ÂťJedinstvo hrvatsko-srpskog plemena [... ] može se postići samo na dva načina: ili uz pomoć Austrije u okviru Monarhije ili unatoč protivljenju Austrije izvan okvira MonarhijeÂŤ.

Znajući da je svojom tvrdnjom ušao u opasne vode međunarodne politike, Seton-Watson je odmah ustvrdio da on isključuje mogućnost Âťujedinjenja hrvatsko-srpskog plemenaÂŤ izvan granica Monarhije: ÂťOtrgnuće južnih Slavena ispod habsburškog žezla bilo bi zamislivo samo onda ako bi došlo do uništavajućeg poraza austrijske vojne sile, nakon kojeg bi uslijedio rasap Monarhije.

Osvrćući se na međunarodnu krizu koju je izazvala aneksija Bosne i Hercegovine, Seton-Watson je ustvrdio da je ta nekadašnja otomanska pokrajina došla u Âťneopozivi posjed kuće HabsburgÂŤ te da je Âťtežište južnoslavenskog pitanja prešlo s Beograda na Zagreb, odnosno od Srba na HrvateÂŤ.

Ocrtavši tako u širokim potezima geopolitičku situaciju u Srednjoj Europi, Seton-Watson je u 8 točaka nastojao prikazati političku situaciju u banskoj Hrvatskoj.

U 8. točki Seton-Watson se najoštrije okomio na veleizdajički proces u Zagrebu, koji je vođen protiv skupine hrvatskih državljana srpske narodnosti.

Optužbu režimskoga i frankovačkog tiska da su pravi veleizdajice u Hrvatskoj zapravo vođe Hrvatsko-srpske koalicije, a ne Srbi izvedeni pred sud, Seton-Watson je okarakterizirao kao odviše naivnu.

Uspoređujući Hrvatsko-srpsku koaliciju i Stranku prava (frankovce), Seton-Watson je ustvrdio da je riječ o dvjema strankama koje se razlikuju kao noć i dan: Stranka prava propovijeda mržnju, a Hrvatsko-srpska koalicija bratimljenje; pravaši naprežu sve svoje snage da bi razdvojili dva plemena (Srbe i Hrvate), a koalicionaši ih žele izmiriti i ujediniti.

Drugim riječima, zaključuje Seton-Watson, stranka koja podržava bana kao što je barun Rauch ne bori se samo protiv ustava nego i protiv novog naraštaja, protiv budućnosti zemlje i protiv svih onih (pojedinaca i skupina) čiji su ideali bratstvo i napredak, a ne plemenska borba (Rassenkampf) i natražnjaštvoÂŤ.

Završavajući svoju oštru kritiku političkog stanja u Hrvatskoj, za koje je, prema njegovu mišljenju, najodgovornija bila Âťpolitička klikaÂŤ u Budimpešti, Seton-Watson je bez imalo ustručavanja podijelio savjet austrijskoj vladajućoj eliti: ÂťAko Beč konačno postane svjestan svoje imperijalne misije on će odbaciti staro geslo ⠀ Divide et Impera⠀ te će poduprijeti ujedinjenje hrvatsko-srpskog plemena.

Seton-Watson nije trebao dugo čekati odgovor na svoju kritiku političkih prilika u banskoj Hrvatskoj.

Kršnjavi nije sumnjao da bi Seton-Watson dobio odgovor koji bi doveo u pitanje njegovu tvrdnju da je u slučaju suradnje između bana Raucha i frankovačkih pravaša na djelu Âťpolitički cinizamÂŤ.