Citajuci je nisam shvacala zasto Bastian mora proci sve one pustolovine da bi shvatio da mu je prava volja i jedina zelja da voli, i da bude voljen.

Nisam to shvacala ni dugo nakon sto sam jos nekoliko puta citala tu istu knjigu.

Neznam zasto sam uopce pomislila da bi ja imala sanse kod nekoga tako nevjerojatno lijepoga. Izgleda da ti je brat pomalo umisljen, rekla sam pomalo ljutito. zasto misli da svaka cura zeli biti sa njim? sada sam posve lagala. Ja naprimjer uopce nisam pomislila na tako nesto kad sam ga ugledala, jednostavno sam bila zapanjena jer je voma lijep. Nisam mogla vjerovati sto sam upravo rekla, a nisam ni shvacala zasto sam to rekla.

Kada su mi tako prije govorili, nisam shvacala jer nisam niti zeljela shvatiti

Shvacala je kad idemo u svatove, a kad na sprovod.

Sve je shvacala, pa i vise nego sto bi pokazivala.

nikad nisam shvacala ljude koji su se skolovali i zavrsavali faxeve a otpocetka su znali da je jedino sto zele biti majke i kucanice... zapravo, nikad nisam shvacala zene kojima nije bitan poslovni uspjeh, ja to jednostavno ne razumijem.....

prva 2 - 3 tjedna sam radila.snimanja i slicno. bilo bi to u redu da sam to zeljela ali stvarno sam vec bila umorna od svega i jedino sto mi je trebalo je bio san. ali moja mama i agent i. odlucili su drugacije. organizirali su mi jako pazljivo svaki dan, vracala sam se kasno navecer izmorena i onda kad bi legla u krevet samo bi pocela plakati jer sam bila iscrpljena. ko da su iz mene usisali svaki atom snage. nikome nisam nista govorila jer sam mislila da me hvata pms ili nesto. ono najgore, pocela sam gubiti kile. nitko nije nista primjecivao jer je ionako bolje biti sto mrsaviji a mama ionako nije imala pojma kako stvarno izgledam u badicu. onda je bila i jedna svada sa dragim koji je u to vrijeme bio kilometrima daleko sa svojim deckima. sad vidim da sam u potpunosti bila u krivu. zapravo, bilo je krivo moje fizcko a samim time i psihicko stanje. to je trajalo dok se jednog kasnog popodneva boja moje koze nije doslovno stopila sa bojom bijelih plahti na kojima sam morala pozirati. pocelo mi se vrtiti ali jos uvijek nisam nista govorila, mislila sam da ce to proci jer su mi se takve stvari dogadjale tih dana.ali onda sam trebala ustati. i to je bilo to. nisam mogla. tek onda sam shvatila da bi bilo dosta. samo sam rekla da vise to ne mogu. nisam imala snage davati druga objasnjenja. tako sam izgledala da to nije niti bilo potrebno. odmah su digli uzbunu. mislili su da je to trenutna slabost ali znala sam da je doslo daleko od toga. anoreksija me opet pocela hvatati. taj osjecaj mi je bio jako dobro poznat. istog trena otkazano je sve za iducih tjedan dana (koliko sam jos trebala raditi po raznim mjestima), poslali su me Njemu i njegovim deckima na brod. vec sam toliko puta prosla takve stvari da sam odmah znala sto mi treba. mama se nije imala pravo buniti jer je shvacala da je ona dobrim djelom bila kriva za to. rizik je bio velik ali znala sam da cu biti ok. i bila sam. decki su jako pazili na mene. ja sam samo odmarala, spavala. iduceg tjedna su nam se prilkljucile i cure a dalje sve postaje dio nase povijesti. tulumarenje od jutra do mraka (ni sama ne znam kako sam to izdrzala, nemojte reci mojim doktorima, pali bi u nesvjest). zato sam sada i ako umorna prehladena. ali proci ce to brzo.

A Johana je sve vise shvacala svijet oko sebe, pocela je odrastati.

free to fly.... jos uvijek si/dvije su strane danasnjeg dana tu duboko/jedna uzrokuje drugu... u meni.../dode vecer i s njom taj osjecaj... u mojim snovima.../s jutrom se opet budi vracas se svakim/a danju se skriva... jutrom s prvim oblakom,/no vrati se-opet. zivis svake noci/vjerujem da ako nesto jako zelis, s najsjanijom zvijezdom../ta ce ti se zelja i ostvariti... ali ne.../nekad je tesko zeljeti zbog njega... nema snage ni da/straha. sama/straha od svijeta oko sebe... sebi to priznam.../kad se osjecas malo tako si blizu/kao mrav medu slonovima a tako daleko./tesko je ista zazeljeti i nadati se... htjela bih da/dode da places... se prepoznas/zivot uci da vjerujmo samo sami sebi u ovim rijecima,/no moje oci jos uvijek ocekuju samo dobro ali kako/i usi cuju samo lijepo od drugih... kad me ne razumijes.../no onda se dogodi da ti se ta ocekivanja dva smo svijeta/sruse u trenu ali slicniji/i shvatis da ne mozes uvijek imati povjerenja u sve... nego sto znamo.../dogodilo se puno puta, uocavam tu slicnost/no slijepo i dalje gledamo kroz ruzicaste naocale... a to nas vjerojatno/i tada se neizbjezno javi trenutak kad se osjecas slomljeno... i razdvaja./bez krila... kao i svi ostali. u zadnje vrijeme kao da/no uspijes naci snagu u sebi si ti ja,/i na kraju vidis da ipak imas krila a ja ti.../i da mozes sve proletjeti.... samo treba dignuti pogled k nebu ne znam/nades snagu u sebi hoce li se ikad ova/i krenes dalje zelja ostvariti,/no ocajnicki trazis ne znam nista/topli zagrljaj koji ce ti pokazati jer sam samo/da imas jos nekog osim sebe jedna osoba/da nisi sam..... koja ti nista ne znaci./da postoji netko ili mozda ne dopustas to.../tko ti nece zeljeti srezati krila kao ja sebi.../i baciti te na zemlju htjela bih znati o cemu/nego pustiti da letis visoko mislis.../sretan jako.../s osmijehom na licu ali ne mogu..../i s onim pravim, lijepim pogledom a mozda i ne zelim.../na svijet i ljude oko sebe.... nikad nisam/postoji li takva osoba osim nas samih.... shvacala/i s druge strane, mogu li ja niti cu shvatiti nasu/ikome biti takva osoba.... situaciju.../dalek si mi..../a nekada tako blizu./da znas/kako su boljele/tvoje rijeci/a nisam ih ni cula/a ti ih nisi ni izrekao.../meni. /

Nažalost naš novi izbornik previse se je svađao i mirio sa Mamićem, preblizak je sa Sinovčićem, preodgovoran za ligu 16 da ga javnost nebi shvacala djelom te iste " bagre ".

.. imam osjecaj da cijeli zivot jedino za cime tezim je da me netko razumije i voli.. kad sam bila mala tata je radio po terenima mama imala previse posla.. osjetili smo ljubav ali je to bilo onda kada su oni uspjeli uhvatiti vremena od silnih obaveza.. koje su si morali natovariti na leda jer drugacije nebi imali osnovno potrebno za egzistenciju.. poslije su dolazile simpatije.. ali buduci sam bila zeljna ljubavi a s druge strane odgojena u duhu vjere.. i jako moralna.. nisu me mogli.. prisiliti prijeci neke granice.. a nisam niti ja sebe sama htjela siliti na to.. i kad nisu dobili ono sto su zeljeli odlazili bi.. a i za razumiti je.. ja sam uvijek zivot shvacala preozbiljno.. nikada nisam zapalila cigaretu.. niti popila alkoholno piće.. cak sam i kavu popila svega nekoliko puta.. bivsi suprug mi je bio jedini muskarac u zivotu.. smatram da su nam roditelji previse usadili taj neki osjecaj odgovornosti.. pa cak i griznje savjesti cak i kada znamo da nismo nista krivo ucinili.. uvijek sam ja ta koja se ispricava i kada nisam kriva.. a drugi uopće nemaju potrebu ispricati se meni cak i kada me strasno povrijede jer znaju da sam suvise dobra da bi se uopće ljutila.. a na kraju krajeva znaju i da cu prije ili kasnije ja naci neki razlog zbog kojega cu sebe smatrati krivom za taj dogadaj.. kasnije u braku.. ne samo da se nisam osjecala voljeno.. nego sam iskaze njegovog bijesa osjecala na vlastitoj kozi.. kroz fizicko.. psihicko.. socijalno zlostavljanje.. a sada kad sam opet kod svojih roditelja nemam im srca prigovoriti.. niti proturijeciti.. cak i kada znam da su u potpunom krivu jer osjecam zahvalnost sto su me podrzali u mojoj odluci.. sto su prihvatili djecu i mene iako im je materijalno stanje daleko ispod dobroga.. pa tako za sve krivnju prebacujem na sebe.. a tesko se nositi sa tim.. i tako cijeli zivot tezim jedino tome da me netko voli.. razumije.. podupire.. a dobivam upravo suprotno.. svi si daju za pravo iskaljivati svoje lose emocije na meni.. bez pardona.. kako se kom svidi.. hoce li ikada doci mojih 5 minuta.. mislim da sam zasluzila barem toliko..

Uskoro smo se morali rastati.. nesto se u meni prelomilo, mislim da sam tada prvi put osjetila koliko boli slomljeno srce.. krenula je prema ogromnom hodniku a ja nisam zeljela da ode.. boljelo me, uzasno je boljelo.. ogromne suze su tekle niz moje lice, htjela sam je zagrliti i nikada je ne pustiti.. nisam shvacala zasto svijet tako funkcionira, zasto ne moze biti jednostavnije, zasto ne moze biti lakse.. premala sam bila.. pred ocima mi se maglilo, suze su bile prevelike.. bolio me svaki milimetar moga tijela, gotovo nisam mogla disati.. usla je u hodnik, mi nismo mogli dalje.. brzo smo se popeli na kat i pokusavali je pogledom naci u prepunom autobusu koji je vozio prema avionu.. mahnuli smo zadnji put..

Zvuci zanimljivo... Nikada nisam shvacala pornice ozbiljno (i rijetko kad su me uzbudjivali) upravo zbog toga sto su mi cesto bili smijesni, ako ne i apsurdni.

Trudila se maksimalno, a ja nikako nisam shvacala.

Ja sam sve shvacala kao zezanciju, nisam ni pomisljala da su osjecaji upleteni.. stalno sam govorila da ce naici i njemu ona prava i pokazati da nas ima i dobrih i vrijednih truda.

I kad sam se u prepunoj Kinoteci zderala na publiku tokom Betty Blue da zacepe labrnju jer su se previse smijali (eh, kad sam neke stvari previse ozbiljno shvacala), a buraz se crvenio od srama jer je sjedio do pomahnitale sestre

Oduvijek je teze shvacala i trebalo joj je puno vremena da shvati ono sto uci.

Drazena Radigovica i dr...), zajednicki odlazak vece grupe djelatnika na sprovod Ivana Pavla II u Rimu 2005, te molitvene lance svete krunice koje su djelatnici spontano organizirali, za svoje sefove, direktore i kolege i njihove obitelji, te cjelokupnu situaciju u Banci i hrvatskom drustvu, kao da me zahvacao neki snazan val duhovnosti, i poduzetnosti, u isto vrijeme, u kojemu kao da sam sve dublje shvacala i spoznavala, da prava bit i bogatstvo nije u visokoj placi i vrhunskoj poslovnoj poziciji, nego negdje sasvim drugdje u duhovnosti i optimizmu nepokretnog p.

Ista stvar je i s tvojim problemima koje bi ona shvacala na nacin kao i ti neke njene.

u svom kratkom zivotu nazalost sam imala priliku cesto boraviti u bolnici, bilo zbog sebe, obitelji, prijatelja ili inih razloga. igrom slucaja, vrlo rijetko sam imala problema s osobljem. vjerojatno zato sto sam kcer ne tako nepoznatog lijecnika. i nikad nisam shvacala kako se ljudi mogu ljutiti na doktore. cesto sam gledala oca, bracu i ostale clanove obitelji kako se muce na poslu i kako mnogo toga uzimaju srcu. cesto su bili tuzni, umorni, nezadovoljni...

... kasno popodne... sjedila je na vrelom kamenu i promatrala more dolje ispod... zbog bostroce mogla je savršeno dobro vidjeti svaki oblik, algu ili stanovnike grebena... bila je na trenutak razmišljala o skoku a onda se nasmijala samoj sebi... znala je da joj za takve pothvate nedostaje zrno hrabrosti a i nije gajila nikakavu zelju za dokazivanjem... zapravo pitala se što radi sama tu na visokoj stijeni kad su svi dolje na plazi, kartaju, zabavljaju se, uzivaju razmišljajuci ni o cemu... cula je njihov smijeh i osjetila se krivom što uopce zeli malo samoce... a opet trebala je malo vremena za razmišljanje... neki umor ju je svladao posljednih nekoliko dana i bilo je strašno teško zadovoljiti se sitnicama kao inace... toliko toga što je zeljela promijeniti... izbrisati... poceti ispocetka... naravno da je shvacala nemoguce... i pekla je uzaludnost osjecaja... bila je ljuta na cijeli svijet, ponajviše na samu sebe... a cemu?... bilo je cudno kako vrijeme nije na njenoj strani... i kako je puna uspomena koje bi htjela iscupati iz sebe i baciti nasred puta...... nebo je bilo prozirno plavo i daleko... gotovo neuhvatljivo... nedostizno... a što ako je zapravo nemoguce prodrjeti u samu srz?... što ako mislima tek zagrebemo povrsinu bojeci se onoga što bi mozda pronašli tragajuci za potrebnim... što ako se na kraju zadovoljavamo tek fikcijama sretnog zivota...... vidjela je igora kako se penje po velikim kamenjima pogledom trazeci nju... jos jedan pogled u daljinu na otok u sjeni a onda je ustala i mahnula igoru... jesi dobro?. pitao je škiljeci u nevjerici... aha... sve je u redu.. u najboljem redu... - rekla je, a osmjeh na njenom licu postao je malo tuzniji ali opet je bio osmjeh... znala je da ne vole kad je odsutna...

ja sam istu sekundu vidjela koji je to tip ljudi al ona nije shvacala zasto se tako ponasaju prema njoj i sto ne valja s njom....

Nije shvacala zasto su nejutarnja hodanja zdrava.

Lako sam pricala da bit ce mi bolje, ali shvacala nisam, za to treba imati volje.

Inicijativa ISCEG koja postoji od 2007. dosad se nije shvacala osobito ozbiljno.

da se razumijemo, niko ne voli pravila koja ga sputavaju, no nema sistema bez pravila.. idealno bi bilo kad bi se " pravila " uocavala sama kroz sistem, odnosno ne shvacala kao pravila nego kao put, umsmjerivaci.. ili mjesta, pomoc, koja ti omogucavaju da ostanes na putu.. kad se ides penjati, uzivash u putu, u energijama, u komunikaciju s planinom, sa stijenama, s vodom, svijetom; no da bi se mogao penjati sljedish nesto sto si naucio, a sto nekome ko to nije inkorporirao izgleda kao pravila, no za tebe su nuznost. uvjet daljnjeg napredovanja.. na neka druga pravila se opet moras prisiliti, i ona ti ponekad koce tvoje momentalne impulse, koji te obuzmu, no ona su isto tako nuzna kao i ona prva, jer te ponekad drzhe na zivotu, i odrzavaju na putu, vode te dalje.. trecu pak vrstu si moras sam postaviti, to su ona individualna pravila...

Kako je bivala starija shvacala je da me cudni muskarci posjecuju i ljutila se na mene.

Nisam shvacala sto znaci, ne znam ni sad, ali mogu pricati o tome kako sam ga shvatila.

Ne gadi mi se, nego mi nikada nije bilo nista posebno niti sam pornjavu shvacala kao nesto dobrodoslo/potrebno u braku.