Hm, ovaj, možda bi bilo bolje da sam samo napisao da nisam u emo raspoloženju...:)) Dakle, jednostavno mi se užasno sviđa pjesma i ne silazim s nje.

Eto... i zaustavite zemlju - silazim

Ah, da, ti si tu... pa da, mogli bismo... samo časkom da se spremim, pa silazim.

Stojim kod džamije i mislim, sjest ću na tramvaj koji prvi naiđe pa nek slučaj odluči... evo ide devetka, upadam i mislim bih li išla u Botanički vrt... ipak silazim kod Glavnog kolodvora, pa ću prema Trgu kroz prekrasno zelenilo istočnog kraka Lenucijeve potkove (znate već, to su Tomislavov, Štrosmajerov i Zrinjski trg).

Ja sam preokrenula stanje i umjesto da silazim, uvijek sam uzlazila.

A ipak, zbog svojih vjernih, ja silazim po njihovim rukama

U neko doba silazim dole do potoka, skidam majicu, umivam se i plakinjem ladnom vodom.

U trenutku dok silazim na prizemlje, vrata se, velika i staklena i prožeta žicom, otvaraju i poštar, mlad dečko, ali već dobro oznojen, ulazi u zgradu i smiješi mi se prijateljski.

Zebra kod mesnice Grgačić ili ak vam je draž frizerskog salona Nadica, silazim s bicikla u namjeri da pričekam aute koji prolaze, kad gle čuda.

Kako su duge sekunde dok silazim niz stepenice autobusa, dok te gledam.

kad voziš biciklu po cesti ne valja, kad voziš po trotoaru ne valja. uvik nekome smetaš. mene osobno strah po cesti voziti jer se vozi manijački. vozim se trotoarom ali oprezno. isto tako i po gradu, ne silazim sa bicikle ali ni ne jurim. da postoji biciklistička staza vozila bi je i češće a ne samo rekreativno.

i di je tu pravda?... di je tu pravda?... i de je ta kapričoza koju sam naručil pred jenu vuru??... več je ve ne kapričoza... ve je več negde smrdičoza... već se ohladila... no, da ne silazim s teme... kaj često radim... za se treba kvik tajm plejer... kaj bum ja ve??... nit porniće nem mogel gledati... ve su objavili novi pornić s jelenom veljačom... kak bum ja to gledal?... mislim, htel bi ja to gledati?... si mi znamo kak jelena veljača zgleda... eh... pozelenjela gospa je imala anketu na blogu... pa je pitala koga ne bi hteli sresti f paklu... i jelena veljača je imala više glasova od hitlera... čak pedeset posto...

17.12.2005. mnoga lica ima ovaj grad i u hodu ih otkrivam. na noge lagane ranom zorom, u parkove uz jezero gdje mjesta bujnih imena ozivljavaju ljudi u pokretu. svakodnevno listam knjizicu o hangzhou i uvijek se iznova cudim toj mastovitoj percepciji prirode. na primjer, posjetite li hangzhou dozivjet cete " proljetnu zoru na prijelazu su ", " povjetarcem uzibane lotose u vrtovima quyuan ", otpustite svoju sjenu pod " jesenjim mjesecom ponad mirnog jezera ", ljubite na " razbijenom mostu gdje snijeg zaostaje ", otvorite se za " raspjevane zrikavce u vrbama " i uz " vecernje zvono s brda nanping " ne zaboravite nahraniti " zlatne ribetine u cvjetnom jezercu " pa dok prolazite, korakom kratkim uz " lanterne koje odrazavaju svu ljepotu mjeseca ", stici cete do podnozja " vrhova koji paraju nebo ", ali ne zaustavljajte se tu jer ceka vas " most brokatne vrpce ", " eho iz samotne doline ", " paviljon zdralova ", " pecine zutog zmaja i purpurnog oblaka ", " tigrov zdenac ", cudesna ptica feniks, kornjace koje zive tao, voda, voda, leteca voda, shui fei... ali ipak nesto najludje u ovom hot potu jesu sume oko hangzhoua. evo vec nekoliko dana za redom tragam za jednim niskim covjekom kojemu samo ime i lice znam, ali ne mogu ga naci. cujem da je majstor borilackih vjestina, putuje kinom i daje ljudima drevnu mudrost. put me naveo u obliznju sumetinu koja je vec s prvim zrakama svijetla ispunjena svim ljudskim, mozda bolje reci, kineskim navadama, jer mislila sam da znam sto sve moze biti ljudsko... sada mi je jasnije. danas. danas sam uzela oblik zmije i suljala se obraslim putevima i gajevima u kojima ljudi obavljaju svoje svakojutarnje umivanje. sto vam sve pada na pamet kad kazem umivanje? protezanje do neba, slusanje svog disanja, ozivljavanje usnulog i krutog tijela, spajanje svih mogucih duhova, svega pod kapom nebeskom, kroz covjeka, kroz tih nekoliko milijardi stanica koje trebaju zeleno, trebaju zuto i crveno, trebaju sada. a ja trebam biti stopljena, svezati svjetlu kosu, prikriti oci, spustiti teziste, koracati tiho jer u protivnom razbucat cu to jutarnje sijelo. kao mali polutan, provirujem kroz granje, a iz svakog grma netko se glasa, salje svoj dah stablu, zraku, svijetu. i sjetim se one meni drage recenice " I sound my barbaric yawp over the roofs of the world " ouaaaaaaaaaa haaaaaaa hnnnnnn taaaaaa ta suma ujutro zivi zivot koji nakon nekoliko sati prestaje. u devet sati ujutro ostaju samo ptice, i to one slobodne, jer ljudi svoje ljubimce u krletkama povedu kuci, ostaju stabla sa svojim korijenjem, a oni do tad ukorijenjeni otplutaju u donji svijet, ostaju pjesnici i pjesme na stijenama, ostaju starci i njihove majiang plocice, ostaju oznake na granama koje obavjestavaju one meni slicnima da ne tumaraju sumama jer tu zive ljudi sa svojim vrtovima, psima, svojim zdjelicama i molitvama. pa sto onda uciniti? sve su sume ovdje u biti veliki parkovi i imaju svoje poplocene puteve, svoja korita, ali ljudi vole sici, pa silazim i ja. tik do kamene staze zovu me stabla i neizgazeni puteljci, dvorane na otvorenom, vrtovi sa sojom i salatom, rubni dijelovi grada koji guta. danas je ujutro kroz tu sumu protutnjilo sigurno nekoliko tisuca ljudi. i svatko je sa sobom donio svoj mali ritual, svoj dorucak. netko je zapalio stapic i poklonio se precima, otpjevavsi pritom pjesmu suncima, netko se zavrtio oko svoje osi, otpuhnuvsi qi do vrha maca, neki, mnogi, a pogotovo zene predale su se ritmu kineskog popa ili neke tradicionalne melodije. zanimljive su mi starije zene koje njeguju drevne forme plesa, ima u tim pokretima tijela puno mahovine i sedre, starokineskog snjofa. u gustisu, medju stablima i na tvrdo utabanoj zemlji jedan je stariji covjek pricao sa svojim qiem, polako iskusavajuci silu tezu, ulazeci u meditaciju cinilo se kao da jase na ledjima zmaja. mogla sam tako ostati satima, promatrajuci ih sto rade, no krenula sam dalje u dan prisjetivsi se rijeci malog kineskog prijatelja: zelis li upoznati staru kinu, budi brza. a sto znaci brzina u ovom svijetu? malim stepenicama penjati se unedogled..... judi moji

Zvono poziva na peti sat, učenici odlaze u razrede, a ja silazim u prizemlje.

bauljam po zadarskom arhipelagu. zadarska bura šamara me, evo jutros pošteno, živčana za popizdit. jučerašnje jugo napravilo joj nereda po cilom otoku pa rinta ko blesava... rastjerala sve oblake, smirila i more i da vidiš tišine, nitko ni makac. ja hodam po otoku i uvjeravam sebe samu da će se rodit koji leđni mišić. stupam, stišćem, brojim, ajmo, ajnc, cvaj, jedan vrijedan.kafići, tri ukupno u cijelome mjestu su otvoreni. nijedne mušterije na vidiku.vlasnica sama čita novine, ima pred sobom cijelu zbirku tjednih.tetura pijan mornar, nekoliko metara od mene, pozdravljam ga. učili su me, u malim mjestima uvijek pozdravljaš svakoga. na putu stoji i neki magarac, pjeva cijelu ljestvicu od do do do.pozdravljam i njega.mislim da je preskočio fa ali magarcima je to ionako teško. dobro bi mi došla topla pašta fažol sa salatom od kupusa, ili pašta bobol, sad je sezona boba. silazim dolje na obalu i promatram stanje. nema ni jednog morskog ježa, jel to znači da je more prljavo? malo dalje riva se urušila. mjesna zajednica nije intervenirala u popravak a turistička sezona samo što nije počela. opet će biti plačkanja.

I to je jedan od razloga zašto ne silazim u svakoj Pretvorbi.

Otežao od povijesne uloge koju je u hrvatskoj kulturnoj pustopoljini ispunio, taj veliki čovjek koji sporo diže pogled i ruku kretnje prostudirane do najmanje potankosti ima izgrađeni stil... dok ja, sjedeći na tramvajskom sjedalu nemam hrabrosti dići pogled s nekih nogavica jer ne znam da li je onaj koji stoji pored mene koju godinu mlađi ili stariji od mene, i cijelim se putem mučim i ispričavam se i ispričavam u sebi, i dok silazim krajičkom oka vidim kako radosno sa slušalicama na ušima jedna djevojka sjeda u krilo svojem ljubljenome i meni je lakše... i ne marim što sam, premda kasnim, izašao stanicu ranije... (pa, i zdravo je malo prošetati).

Nakon što smo zadovoljili naše nezadovoljive apetite, silazim u utrobu restorana, gdje im je WC.

Niti je mogao vidjeti kako ovaj silazi s mimbera, primjećujući da Bog silazi s neba na ovaj svijet ovako kako ja sada silazim, što mu je zavrijedilo optužbe za antropomorfizam.

- Silazim sa uma... - Kroz jecaj je prošaptala brišući vlažne obraze.

Ja silazim u noć stubama tražeći slabim očima, skrivenu jednoličnost ljepote njegova glasa.

Silazim malo niže, vidim da je čelo gužve baš tamo gde sam parkirao svoj auto.

- Daj mi pimpeka - molim ga - A kako da ti ga dam? - odgovara umilno i nastavlja svoju igru - Bilo kako - Uzmi si ga Silazim s njegovog krila, trčim do kauča, uzimam jastuk, nije baš erotično ali je praktično.

3. jedne godine, ne tako davno, na ljetovanju na krfu s noklicom izašle smo van u mjesto na drugom kraju otoka. ja sam išla na wc prije nego smo krenule, oko 7 - 8 navečer. cijelu večer nisam išla na wc, cijelu noć nisam išla na wc. u rano jutro smo zakasnile na prvi bus za natrag. ja još uvijek nisam bila na wcu. nakon sat i pol ulazimo u drugi bus i vozimo se u hotel. na pola puta mene razdiru bolovi u mjehuru. ne mogu trpit više. objavljujem noklici da ja idem van iz busa jer ću umrijet od prsnuća mjehura. ona me pokušava nagovoriti da izdržim, ali to više nije bila situacija kada imate osjećaj da ćete se popiškiti u gaće, ne, taj osjećaj je odavno prošao. ovo je bio osjećaj da će vam se pupak otvoriti i izbaciti nakupljenu tekućinu u mlazu iz tijela van. ako imate sreće. dakle, ja silazim iz busa usred neke pripizdine. noklica jadna izlazi za mnom. piškim u grmlju kraj ceste. i meni i noklici je jasno da sljedeći bus neće naići novih sat do dva vremena. noklica mi naređuje da stopiram. prvo se nećkam, a onda iz straha da me ne udari stajem uz cestu i dižem palac. u pet minuta prošlo je nekoliko automobila i svi su me ignorirali. odlučujem odustati. noklica je na rubu živčanog sloma. ne reagiram na njene prijetnje. ona preuzima stopiranje i ustopira taxi. noklica me mrzi i ne priča sa mnom do povratka u hotel.

Silazim i sada znam da je jama duboka nekih 18 metara a ona lokva je predivno veliko jezero koje odlazi dalje niz kanal.

Silazim iz zrakoplova, ulazim u prostor kontrole putnika i vidim moje prijatelje kroz staklo.

Usput rečeno, kad god mi netko krene docirati o partizanima, ustašama, udbašima, orjunašima, masonima, asasinima, tajnim zlikovcima, raznoraznim kainima i abelima, mene obuzima neodoljiv poriv da se popnem na neki tavan i tamo u miru tučem orahe i da ne silazim sa njega dok mi neka dobra duša ne dojavi da je drugi svjetski rat, hladni rat, balkanski rat, križarski rat, rat dinosaura i ameba, trepetljikaša i ribonukleinskih kiselina, te ne znam više koji rat, konačno završio.

Kad god silazim, osjećam tu napast, ali dosada to još nikada nisam učinio.

Budim se dakle oko 19 i tada silazim kod staraca.

Primijetila me kako silazim niz stepenice točno kad je postavljala vodu za čaj.