Ta sposobnost pretvaranja, moć simulakruma, to je ono što vladar mora pridobiti kako bi umotao kvalitete lisica i lave.

To je bit laži, bajke i simulakruma, znati se predstaviti kao istina ili istinoljubivost, prisegnuti na vjernost, što je vazda uvjet nevjernosti.

Zimus sam pisao o onom korozivnom procesu koji nagriza, slabi stvarnost, čineći ju teško razlučivom od fikcije, a koji je Baudrillard historizirao pomoću stupnjeva simulakruma: a) kada je slika imitacija zbilje, ali bez ambicije na toliku savršenost da bi ju se zamijenilo za zbilju; b) kad slika postaje tehnički savršena reprodukcija zbilje, gubeći ' ' auru ' ' unikata (film, fotografija, ready-made); c) kada slika stvara zbilju, koja time postaje hiperrealna simulacija svoje vlastite prikaze.

Danas je, kako zapaža filozof Raymond Abellio, Kalifornija epicentar i esencija suvremenog Zapada, zemlja gdje je sve moguće, tamo na obalama Pacifika, postala je simbol naše sreće, ali i zemlja u kojoj umire europska civilizacija, zemlja kraja povijesti, Hollywoodska spržena zemlja simulakruma, hiper-realiteta koji dosiže kolektivno ludilo merkantilnog i potrošačkog društva, društva zabave i džungle kozmopolitizma.

Recimo, prepoznavanjem književnih likova, tih ubogih sjena iz primitivnih simulakruma, u spomenutim junacima s ekrana.

U tom smjeru sustavno blaćenje ili pak relativiziranje istine o Domovinskom ratu proizlazi iz Baudrillardove »fatalne strategije« današnjeg intelektualnog terorizma i hrvatskog medijskog »simulakruma«, u kojem s preobiljem simulacija i informacija, ili pak s »retencijom« informacija, nestaje istina.

Da bi se, u najstrožem smislu, povelo računa o ovoj strukturalnoj ograničenosti, o pismu kao znakovitom preostajanju simulakruma, treba, naprotiv, ići u dešifriranju koliko god je moguće.

Ono implicira stvaranje polja vibracija atoma u kojem lebde sićušne percepcije simulakruma.

Više ne postoji nikakva zbilja izvan simulakruma prikaza.

U knjizi Simulakrum i simulacija (1985.) Baudrillard razlikuje tri stupnja simulakruma, prema tri povijesne epohe.

Izborom tih autora i djela Bošnjak kao da je htio, a čini se uspio pokazati i dokazati da se vrijedna i zanimljiva književnost događa i izvan medijskog simulakruma, generacijskih ili klanovskih krugova.

Zbog toga im slike nadilaze pejsaž, Ćićariju i tehnologiju, i mogu mirno biti primljene kao umjetničko svjedočanstvo o " Ponosnoj udovici ", odnosno Čičariji, koja na svu sreću još uvijek živi svoj život izvan turističkog simulakruma u njenom podnožju, i ne daj Bože, da je netko " otkrije ".

Ali evo što mi kaže jedan moj prijatelj: - Kuljiš i Zuppa pripadaju istoj paradigmi, koju ne znam opisati bolje od Baudrillarda, naime kulturi simulakruma.

Dražima toga hrvatskog simulakruma nisu mogli odoljeti ni u Beogradu.

U pjesmi koju spominješ pokušao sam se poigrati zavodljivošću simulakruma kao što je cyberspace, koji pruža taj varljiv osjećaj da si važan čim ostaviš kakav trag u njemu, a time se ukazala i zgodna analogija s pjesništvom, pozicijom pjesnika i njihovim doživljajem samih sebe, znatno blaža parafraza Kundere iz Knjige smijeha i zaborava gdje kaže, otprilike, ' pjesnici, to iznad vas nije nebo, nego velika suknja vaše majke '.

Ukratko, živimo u svijetu simulacije i simulakruma.

- Postajemo svjesni ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa.

Baudrillard piše na temu simulakruma dokumentirajući tendencije zamjena vrijednosti.

Preuzimajući najveće rizike toga odabira Matko Mijić je zašao u prostore osobnih i zajedničkih simulakruma čiji su oblici nataloženi na dnu kukuljica naše podsvijesti, povijesti i mita koje polazi od osobnog i zavičajnog, a migrira u kodove zajedničkog.

Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma.

Zadatak mu je preispitati kategorije i pojmove koji su obilježili epistemološko-estetičko-poetološka promišljanja o suvremenosti, ali nisu svi jednako zaživjeli u talijanskoj kritici i književnoj historiografiji: postmodernizam/postmoderna, postindustrijalizam, društvo spektakla ili epoha simulakruma.

Mapa je, dakle, ta koja prethodi teritoriju precesija simulakruma mapa je ta koja ugrožava teritorij i kad bismo danas prepričavali priču, dronjci teritorija bi polako trunuli uzduž i poprijeko mape.

Taj se teren osobito rado prepoznaje u navodnom paralelizmu između teorijâ simulakruma i učenja o mâyi ili realnom prividu u Gîti.

Naravno, ja mogu misliti da prepoznajem sebe, da identificiram svoj potpis ili svoju rečenicu, no jedino polazeći od iskustva i jedne vježbe u koju sam se založio, upustio kao drugi, budući da je mogućnost ponavljanja i, dakle, mogućnost imitacije, simulakruma, upisana u samom početku te jedinstvenosti.

Taj dosadni i vječno ponavljajući bijeg u sigurnost iz ničega konstruiranih slika, simulakruma i njihovih fiktivnih odnosa pokazuje temeljnu nespremnost ove civilizacije da se suoči s onim što jest i njezinu nespremnost na čin komunikacije.

Uopće ne čudi da je jedan od najvećih njenih kritičara tada bio filozof i teoretičar ' simulacije ' i ' simulakruma ' Jean Baudrillard, koji je konstatirao da je Sontag upregnuta u jeftino simulirano kolo iz kojeg nema izlaza.

Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma.

Ono što izranja iz toga pulsiranja laži, simulakruma jest bol i trpljenje kao autentični znak osobnoga subjektiviteta i subjektiviteta grada, zajednice, kao traumatsko priznanje straha.

On propituje temu simulakruma, zamjena za realno.

Doista su sve neznatnije razlike stvarnog svijeta i njegova elektronskog i digitaliziranog simulakruma.