pravilo je - sv. Pismo se najprije mora tumačiti doslovno, (a doslovno može često imati i duhovno tumačenje koje je na temelju ovog doslovnog, primjerice Abraham je zbog svoje vjere htio žrtvovati sina Izaka, stvarni događaj - ali je to slika Boga Oca koji žrtvuje Sina čovječjeg - a Sin to dragovoljno prihvaća, mnogi vjeruju da je brdo Morija na kojem je Abraham trebao žrtvovati Izaka - ustvari isto brdo koje se zove u NZ Golgota)

Isus nam govori da će dolazak Sina Čovječjeg biti kao u Noino i Lotovo vrijeme.

Bog je farizejima rekao: ' ' Tko god rekne riječ protiv Sina Čovječjeg, oprostit će mu se.

Smisao življenja sina čovječjeg nije na razini ove svakodnevne prirode - njegov je smisao na uskrsnoj strani, na Božjoj strani.

' ' Kada podignete Sina Čovječjeg, tada ćete saznati da Ja Jesam i da ništa od sebe ne činim ' ' (Ivan, 8:28).

Grobnica i natpis nalaze se u istaknutom dijelu crkve, u pobočnoj kapeli lijevo od glavnog oltara, a u hrvatskom prijevodu natpis glasi: Ovaj dom za pepeo sebi, ženi, kćerci i svima od nje rođenim postavio je Nikola Ivanušić godine 1737./Triumfalnom znaku Sina čovječjeg ovu kamenu ploču posvetio je vlastitim troškom Nikola Ivanušić godine Spasa 1748. Diljem mletačkih crkava i samostana krije se još niz grobnica i natpisa u spomen na vječna počivališta davno pristiglih Hrvata.

Ivanovo evanđelje govori o« znacima »čiji je cilj da se Isusa prepozna kao od Boga poslanog (Ivan 3,2; 9,16; 10,36), proroka (Ivan 4,19), Krista (Ivan 7,31), Sina čovječjeg (Ivan 9,35 - 38).

I ugledat će Sina čovječjeg gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom " (Mt 24,30).

Opis te strave i užasa zapravo je sporedan, jer evanđelist želi usmjeriti pozornost na ono najvažnije - na ponovni, slavni dolazak »Sina Čovječjeg«, pa zato kod vjernika ne bi smjelo biti panike već čeznutljive radosti zbog konačnoga prestanka zapostavljanja, progona i stradavanja, budući da će se Isusovim ponovnim dolaskom uspostaviti savršena pravednost, otkupljenje od boli, patnje i umiranja, te punina beskrajne sreće i mira.

No, dramatsku napetost izaziva ovdje drugi sustav opozicija, sustav teološke naravi, tj. opozicija meču dvjema kristologijama: jedne Sina Božjega i druge Sina čovječjeg koji trpi.

S jedne strane, naracija kao da priziva jednu kristologiju Isusa grde na križu rugajuči se njegovim riječima o tome kako če sagraditi Hram u tri dana, njegovim djelima spašavanja i prihvačanjem da ga zovu Mesijom (15, 29 - 32) a, s druge strane, drugu u trenutku samoga umiranja Isus viknu jakim glasom:« Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavioč »(15,34), što Sina čovječjeg koji trpi otkriva u njegovu poništenju, kenosis (usp.

Dakle, lijepo kaže Biblija: Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka Ne uzdajte se u sina čovječjeg od kog nema spasenja A Isus veli: Bez mene ne možete ništa učiniti Eto, to je i tu je VLADA na koju se trebamo osloniti

Poljupcem izdaješ Sina čovječjeg " Mt 26, 50: Lk 22, 48.

Veza, pak, izmeču perikope o agoniji i ove o uhičenju možda nije najbolji primjer teološkog kontinuiteta, no jest književnoga umiječa: narativno jedinstvo osigurano je temom izdana Sina čovječjeg.

U njemu je sadržano rodoslovlje Sina Božjega i Sina Čovječjeg, to jest Bogočovjeka Krista.

Ovo je, dakle, istovremeno rodoslovlje Jedinorođenoga Sina Božjega i Sina Čovječjeg, rođenog od Duha Svetoga i Presvete Djevice Bogorodice, stoji u poslanici uz riječi da se u Isusu iz Nazareta javlja i daruje savršeni Bog i Čovjek.

Ali ono nam omogućuje da već sada, u svakom trenutku svog života, gledamo sebe u obzoru završetka, u obzoru konačnog (paruzijskog) dolaska Sina čovječjeg.

Po uzoru na Isusu, koji je s križa postupio onako kako je učio, Stjepan oprašta svojim mučiteljima: " Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh " Time Luka pokazuje sličnost između Isusove i Stjepanove smrti: kod obojice su na procesu nastupili lažni svjedoci; obojica na procesu spominju Sina Čovječjeg kao sveopćeg suca; obojica predaju duh Bogu, obojica mole za progonitelje.

Zato nadahnuti pisac pruža viziju vremena i vječnosti kad više neće biti »zvijeri«, tj. progonitelja jer će sam Bog spasonosno intervenirati preko »Sina Čovječjeg«.

No, Luka na ovom mjestu kaže: zbog Sina čovječjeg.

Govori se o kozmičkim strahotama koje će se dogoditi o dolasku Sina Čovječjeg.

Isus spominje taj i grijeh protiv Sina čovječjeg koji se sastoji u tome da se ne vjeruje u Sina Božjeg, Isusa Krista, dok grijeh protiv Duha Svetoga znači odbacivanje spasenja, snage i milosti Božje.

Tada će ugledati Sina Čovječjeg gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom... - grmio je prijeteće.

Ćetvrto blaženstvo možemo prevesti imperativom: " Budite sretni kad vas zamrze ljudi, kad vas izopće, kad vas osramote i ozloglase zbog Sina čovječjeg. " Formulacija ovog blaženstva uvjetovana je iskustvom progona prvih kršćana; i to od strane Židova, jer su Židovi izbacivali iz sinagoge a time krštene sunarodnjake lišavali socijalne pomoći koju sinagoge daju svojim pripadnicima.

Sjetio se Račić da stoji zapisano da su tako Sina Čovječjeg skinuli do gola pod Poglavnikom Poncijem Pilatom i da su ga popljuvali, i sve mu je postalo smiješno.

Stoga, budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tome što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjeg.« (Lk 21,34 - 36)

Dolazak Sina čovječjeg obojen je mitskim i kraljevskim nijansama.

I čuli smo proročku riječ koja nam je ponajprije rekla da je Bog naš tješitelj koji otklanja strah i pitanjem izriče prijekor: Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka i sina čovječjeg koji je kao trava? Naša prisutnost i zajedništvo molitve vraća nas na prvi dar Kristova uskrsnuća, a to je mir koji se životno prevodi u odsustvo straha.

Središnji je događaj evanđelje o slijepcu od rođenja, kojemu Isus, bez slijepčeve molbe, dariva vid a zatim mu omogućuje da otpočne vjerovati u Sina Čovječjeg.

Kao što smrt nije izvanjski događaj koji se tek treba dogoditi, nego stanje svakog smrtnika, tako ni budnost koja iščekuje Sina Čovječjeg nije čekanje da se dogodi događaj koji se tek treba dogoditi, nego stanje vjernika.