Na to ga ja upitam naravno pažljivo da neuvrijedim gospodina, zar vam nije nitko ništa javio, on meni ne, to nije njegova stvar nit ga je za to što briga.Misleći u sebi bit će veselo, na drugu stranu kako reći i sve to rastumačiti pretežno njemcima, da putnici nisu njegova briga, ipak sam došao sirem mojim suputnicima i rekao da tamo postoji neki autobus ali da šofer ne zna ništa od toga.sada se je priključio još jedan putnik samnom i mi opet an istome šoferu, pa ga opet molimo isto dali bi nas mogao prebaciti prema Krku, jedva smo ga pokrenuli na aerodromski šalter da to javi nekom svome nadređeno, kako bi mu dozvolio tu izvanrednu relaciju, kada su si oni počeli jedan drugome slati, sve moguće nekulturne i nedolčne psovke, to više nisam mogao ni biospreman prevoditi nikome, jednostavno rekao sam bit će valjda nešto.Tako je i bilo ukrcali smo se mi u autobus poput serdele nas oko šezdesetak svaki sa dva manja veća kofera niki i po koju torbicu u prtljažniku i onako nije bilo mijesta, kad od jednom motor neće opaliti radi valjda praznog akomulatora.Uz veliko nevrijeme i olujnu buru došla je najava, svi muški van na guranje, imali smo i sreću u toj nesreći da je autobus uopće htio na guranje u natraške upaliti.Konačno smo krenuli šofer upali cigaretu tu su ga neki ubrzo upomenuli da ćemo se ugušiti ako tako dalje nastavi koju je odma i ugasio.U autobusu je nastala pomalo vrućina od prenapunjenog autobusa komaj je prošlo oko pola sata vožnje šoferski prozor se je zamaglio, a vintelatorsko sušenje nije radilo, i što nam je preostalo našli se par putnika koji su od Pule do Krka brisali izmjeničke sa nekom krpom pred vozačem šofersku šajbu.U mjesto u 21 sat uvečer mi smo stigli negdje u dva na Krčki aerodrom a trebalo je odande još i kući spašavali su nas susjedi rodbina i prijatelji koji su sve to vrijeme na krčkom aerodromu premrznuti i neizvjesno o događaju ipak radosni dočekali.I tko je kriv za to ja ću opet ono Ružičino ponoviti za razliku od rabulina.