Sjedamo na klupicu ispred ronilačkog centra i čilamo, doručkujemo, priče iz života kroz nekih sat vremena ili manje evo ekipe.

Ulazimo, sjedamo, ona prelistava naše prijavnice.

Sjedamo u klupe i komentiramo kako je netko ovo mogao adaptirati u odbojkaško igralište, usput komentirajući Nikolin agnosticizam s pozicije dvaju krštenika.

Mi bismo sada nešto ručali, no Mate i Hrvoje nas požuruju da uzmemo nešto usput, da sad ne sjedamo po nekakvim restoranima.

Odlazimo do grada i sjedamo u Maraschino, gdje pijemo neki pivo, neki sok, a neki vodu.

Sjedamo na klupice u vrtu i ćaskamo.

U autobus sjedamo redom kako ulazimo pa se smještamo kako tko vidi prazno mjesto, nije važno tko do koga sjedi jer nam je odredište svima zajedničko, t. j. kud nas lokalni vodič odvede.

Bez ikakvog iskustva sjedamo na njih i kroz polja, uz neobično slikovito groblje, jašemo u planine. Ä u znači kreni.

.... KAD LOŠE KRENE I NE IDE, RAZVUĆEM OSMIJEH I BRIGA ME... svira na najglasnije stari sevin cd.... ja i prija se spremamo za vani... smijemo se našim glupostima... ali isto svako malo pogledam put mob... Hrvatska je izgubila... trebaš doći kući... ja ne znam kad... od one većeri kad se ona javila na tvoj mob nismo se ćuli.... PONOS PROKLET SAM ŠTO GA NOSIM... i ja i ti.... dolazi po nas moj rođak.... sjedamo u auto... dolazimo u bar... naši prijatelji.... mnogo poznatih lica... SVI SU NOĆAS TU AL NIJE ON.... poćimlje bend... 1. pjesma TREBAŠ MI..... Konobar - zovem ja... SIPAJ VISKI PREKO MALO LEDA..

Lokalni vlak u žargonu nazvan ' električka ', na kolodvor dolazi točno, sjedamo u njega i put prema Sljudjanki počinje.

Već je 18,30 sati, sjedamo u aute, pijemo pivo u Borju i u 23 sata stižemo u Zagreb.

Nikad se nismo vidjeli, a sad sjedamo na piću.

Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.

Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni.

Kad je sigurno da policija i vučna služba dolaze, mi polako opet sjedamo u kola, Simin frend čeka u toj šumi pokraj razbijenih kola u grabi.

Sjedamo tiho razmišljajući kako je čovjeku moguće preživjeti desetke godine u gotovo nemogućim uvjetima u kojima duh i danas treniraju brojni jogini s Himalaja.

Sjedamo, oni naručuju pizzu, ja špagete.

Sjedamo na ogradu pored prskalice za travu koja ugodno osvježava.

Na kolodvoru sjedamo u bus za Peć, no mi ćemo sići u Dečanima.

Sjedamo na klupu sa stolom u vrtu pored kolodvorske zgrade, malo pričamo, onda Mate zaspi, Nikola i ja i dalje pričamo o obiteljima... Nikola me uvjerava da sam buržuj i da bi mi trebalo oduzeti vikendicu na moru.

Raspremamo se, sjedamo u auto i prvu oštarija na piće, zatim nastavljamo vožnju do Mavrinci do gostiona Igralište gdje smo se nagradili sa dobrom večerom, tu i završava naša današnja avantura i povratak doma.

Još je prerano za otići u hostel, pa Letica i ja sjedamo u jedan kafić na uglu naše ulice, koji nudi i palačinke, dok će se Mate i Hrvoje još prošetati, budući da ih obojicu muči probava i ne žele jesti ništa osim suhe hrane.

A još važnije od toga je da za upravljač uvijek sjedamo svjesni odgovornosti koju imamo.

Sjedamo na klupu pored nekog fitness parka u kojem se šetači mogu rekreirati na raznim spravama.

Umjesto da odmorimo poslije posla ili izvedemo klince u park na igru, punimo džepove reklamnim letcima iz poštanskih sandučića, uspoređujemo cijene, pa nanovo sjedamo u kola, znojimo se, gunđamo i žurimo u šoping-centar.

Sjedamo na terasu pored onih banana.

Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti.

Po dolasku u Chişinău sjedamo u gradsku maršrutku i jurimo na kolodvor.

ODLAZI SVE U KURAC PREUZELI SMO NA SEBE PRETEŽAK ZADATAK, A ZAPRAVO SMO JADNICI KOJI SMRDIMO SA SVOJIM OBITELJIMA I POZNANICIMA I SJEDAMO POVREMENO ZA KOMPOVE, MA KOJI JAD SVI ĆE NAM SE SMIJAT SUTRA, IDEM PO JOŠ JEDAN VISKI MOŽDA ME DIGNE, PADAM KO FABRIJEV KURAC U SUOČENJU SA POLUCIJOM STAMAĆ IZGNANIK 24.12.2006. 20:42 Devetsto devedeset i devet komentara za druga budućeg predsednika.

Sjedamo na Tavisuplebis moedani i odmaramo se.