Čim sjednem u avion, autobus, vlak, počinju moji pregovori i razgovori s Njim, jave se brojna pitanja, odvijaju velike borbe.

Sjednem u hladovinu, zapalim cigaretu i sačekam da kolona prođe, pa ću ja nastaviti dalje na začelju.

Uveli su me u dnevni boravak ganc novo uređen i namješten, hvalila sam, pokazali rukom da sjednem, domaćin je ponudio aperitiv, a prijateljica je uzela daljinski i upalila televizor.

Onda mi je draze da kaze necu napraviti i tocka. sto je uzivancija??? tko kaze da meni ne bi bio gust zajebavat se cijeli dan? bez zurbe. pa sjednem i kombiniram kako bi ovo, a kako ono, pa malo radim, pa poljubim bolju polovicu, zazvizdim joj i malo potapsam po guzi... mogu i rucak u medjuvremenu napraviti: D jebiga, ne izlezava mi se, ne ide mi se po kavama, ne gleda mi se televizija... nesto mi se nije ni seksalo tada: zubo:

Pa to je isto kao da ja sad sjednem u kokpit Boeinga i idem vozit putnike a veze nemam što koje dugme uključuje i isključuje.

Budući da sam u NBA playoff mode-ušto mi je uništilo bioritam, došao sam do prilike da sjednem pred kompjutor, pročitam što ovdje ima novog i naiđem na ovo.

Na Trgu Petrice Kerempuha me zaustavio prijatelj i rukom pokazao da sjednem na terasu kafića njegovog intimusa.

" E, da mi je sad onaj moj stari vrt pa da lijepo sjednem s kafom pod staru trešnju, zapalim cigaru i sačekam veče pa da onda sa komšijom zaigram šah... "

One me upućuju da sjednem na vlak do Roanna te odatle do moga odredišta, njihove kuće matice u St.

' Kamo ideš? ' Rekoh: Idem nekamo: ' Sjedni ' Sjednem ja u auto i on mene vozi po Zagrebu u automobilu Glavnog ustaškog stana.

Dopusti mi da i ja za tren sjednem na vrhuncu, da otpočinem blizu neba obasjan suncem.

Da sam barem obukla nešto drugo... malo mi je hladno po leđima, neki hladan vjetar počeo je puhati s večeri... ova haljina preprozračna je... ali znam da je izraz mog lica ono što privlači pažnju... na licu vidi mi se da ne pripadam ovdje u ovaj orijentalni svijet... ovaj grad propao je, nije ono čega se sjećam... dugo već ovdje stojim, sat, dva, možda tri... možda svega petnaest minuta... ne čekam ni autobus ni vlak... iako se motam tu, među čekaocima... povlačim po metalnim klupama... naslonjena na ogradu... čekam nešto... nekog... tko možda neće doći... da li ovaj trenutak izgubljenosti u vremenu i prostoru uopće pripada mom životu... nekako nedostojanstven... u tom nepoznatom kvartu gdje trešte narodnjaci iz svakog kafića... kao da sanjam... to je ustvari tržnica... pogledam malo bolje, vidim dućane koji su zatvoreni ovaj čas... prošetat ću malo... javni wc, dobro će mi doći... ali zaključan je... ipak tu je žena koja naplaćuje ulaznice... to je dobar znak javni wc koji se održava, čisti... ipak ovaj zahod nije baš pojam za čistoću... ali nemam izbora, trpjeti ne mogu... uredila sam se malo, umila, našminkala... žena nestrpljivo otvara vrata... predugo je zadržavam... ali svejedno mi je... platila sam za ovaj luksuz tekuće vode... vratit ću se gore... tramvaj je upravo na stanici, stajat će tu neko vrijeme dok se ne uskladi s redom vožnje... ako sjednem u taj tramvaj doći ću lako do svog auta... to je utješno... uvijek mogu otići... imam taj izbor... ali biram da ne odem... jer ako sad odem neću se više vratiti... pričekat ću još malo... koliko ću još čekati?

Ostala sam stajati na mjestu sve dok me Hannah nije potegla za rukav pokazavsi mi da sjednem na stolicu.

Prvi put je pocelo prije godinu i pol u ljeto 2011. i bilo je 2 - 3 puta u mjesecu, ali ja tome nisam pridavala znacaj niti sam o tome nesto pretjerano razmisljala (mislila sa mda je iscrpljenost ili pad secera u tom momentu) i onda proslo ljeto opet, preko dana u autu, vani je bilo 37 stepeni pa sam mislila da je cak i od vrucine u autu... Ali najgore je zadnjih mjesec dana, svaki drugi dan se javlja.... evo i danas kad sam se rastala sa drugaricom i sjednem u auto kad krece u voznji.... nelagoda, zujanje u usima i napetost u glavi, trnci u grlu i prsima, plitko disanje (ali ne gusenje, to mi nije nikad bilo), magla neka u glavi ma uzas... ali se dovezem do kuce i izmjerim pritisak 127/85 puls 92, (puls mi je uvijek malo veci bio) sto znaci nije ni pritisak

Zadnje vrijeme kad tako sjednem, pa nešto tipkarim.

Ja već neko vrijeme pi dim kad sjednem za Minija i skužim da nemam touchpad gesta nego sam ograničen na miša.

Nisam još napisala pismo ali ću ga sigurno poslati ovih dana kad sjednem i u miru istresem svoje misli na papir.

Sjednem na klupu uz more i postavljam Hamletovsko pitanje: ući ili ne ući?

On me spretno oslobodi balasta, otvori vrata suvozača, sjednem, rukom briše kišu na mojim gležnjevima ⠀ ¦ fakin muški, prilično zgodan.

A poslije jedne večeri sjednem za stol i zapišem sve što sam o njoj znao, želeći da ništa ne zaboravim.

Prema gostima nije usiljeno fin nego svakom prilazi kao starom poznaniku: Radije sjednem s njima, popijemo rakijicu i bacimo koju šalu.

PITANJE: Htio bih vas pitati za savjet kako prepoznati ili odrediti da li su sphere na mom citroenu spremne za zamjenu.Imam C5 koji je presao 160 000 km malo mi se cudno ponasaju zadnji tockovi, ima malo lupanja preko manjih rupa.kad otvorim peta vrata i sjednem na ivicu gepeka auto je vrlo mekano, kad pravim pritisak sa rukama na tu ivcu od gepeka gore dole cujem slab metalni zvuk.

Blagi dostojanstveni glas pozvao me je da sjednem a potom nastavio: - Hvala Bogu da si stigao...

Kad sjednem u auto i na svojim vratima stisnem gumb da se sva vrata zaključaju, dogodi se da se stražnja lijeva zaključaju, a sva ostala otključaju.

Dođem, sjednem ovdje da mi dan prođe i to je to - kaže nam Željko.

Biti cu kratak: Imao sam problema sa ledjima (lower back) oko 10 godina, nisam mogao sjediti na lekcijama duze od 10 min, uvijek sam imao nekakve jastucice za potporu dok vozim, sjedim za racunalom, nisam mogao ni hodati duze od 15 minuta bez da stanem i " krcnem " ledja, malo sjednem da promijenim poziciju i sl.

Sjednem za monitor, kliknem na ikonicu " Messenger " i ugledam njezin nadimak.

Međutim, ja sam, osobno, ipak sretniji kad sjednem za klavir i uživo odsviram glazbu za predstavu - prateći glumce dok igraju na sceni - to je jedini pravi izazov.

Ponekad sjednem u fotelju i buljim u tapiseriju ispred sebe, čak ne znam prolaze li mi kroz glavu neke misli, ali osjećam kako se obnavljam.

One koju sam poznavo nije više bilo, a bila je malko na lijevo od ove nove i sasma drugog vanjskog izgkleda Uđem, sjednem.