Zahvaljujem gospođi na razumnim savjetima, sjedam u auto i vozim okolo, kroz Marjanski tunel: želim čuti što će mi reći u agencijama " National " i " Budget ", smještenima pokraj hotela Marjan.

ustao sam se iz naslonača, obukao jaknu i odvezao se na kolodvor. drugi peron, kolosjek dva, postavljena kompozicija za Negdje. penjem se u vagon, ulazim u kupe i sjedam. miris njene kose na mom ramenu, miris Brzog za Zadar via Zagreb, miris dima, znoja, pečenog pileta i šum mora čistačica zastane u prolazu - oprostite gospodine, ovaj vlak danas nikamo neide, da niste pogrešili? - ma, ne, samo sam nešto izgubio pa sam mislio da je možda u kupeu slagao sam netrepnuvši i izašao iz sjećanja

Sjedam u auto nije Porsche ali opet nije niti Trabant.

" Više puta mi se dogodilo da usred noći sjedam u automobil i odvezem se do kioska radi nabavke čokolade ili keksa ", kaže Renata (43).

Prilazim ti i sjedam do tebe.

Tvoje se lice po meni šulja Oko srca oko jezika oko očiju I prati me dok sanjam Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana Iznenađuješ me između oblaka Po kiši mi šapćeš sa svih strana Iz magle dolazi tvoja jeka Dok sjedam pisati pjesmu Tvoje lice moju ruku čeka

.. cijeli dan mi ego viče stani malo pričalice stala jesam, blijedo gledam čak i zbunjena sjedam situacija mi nije jasna jesam li bila glasna dal sam nekog uvrijedila il gurnula, povrijedila a ne, ne tvrda glavo jezik ti je predug samo, taman me hraniš i nije potrebno da toliko divaniš dobro izgledam i sad dosta znaj priči je o tome kraj.

Treperavim prstima palim cigaretu, sjedam i sad natočim jednu čašu.

sutra se pakiram i odlazim u nepoznatu zemlju kao što su nekada išli trbuhom za kruhom, ma idu i danas, tako i ja sutra, mali jado, s ruksakom na leđima, sjedam na avion, idem u stranu zemlju, stranom doktoru, na stranom jeziku, da mi da neki strani lijek, neki eksperimentalni, oće li mi pomoć niko ne zna, nije znao ni onaj iz afrike, onaj šipo ni onaj cigo oće li preći granicu, more, rijeku i doći u ameriku, njemačku, di već i pojest kruh taj koji je toliko zamišljo. sutra ću se opet sva promijenit, opet sletit na novu planetu i upoznat nove zemaljce. vratit ću se za par dana pa ću vam pričat, a ak vam se da stisnite mi koju figu, jer nikad se ne zna oće li mi doć neka maškara i bacit me van iz aviona.

Ovo uvijanje je dobro za trbušnjake, koje u zadnje vrijeme vježbam samo dok sjedam i ustajem.

Ivan ide po auto i dolazi pred ulaz, tu me već jedva skuplja na cesti, sjedam, krećemo.

Dva sata i petnaest minuta... podivljala horda je još u afektu... sjedam i krenem promatrati ljude oko sebe... aaaaaa... a kao slave, slave... (e neću više napisati šta " slave ", jerbo mi dosta toga dana).

Obavezno sjedam i družim se sa ostalima koji nisu vjenčani i ne rade ništa sasvim pametno.

Nazalost, jedini nedostatak je to sto fan club nece moci doci, ali ja sam tu ispred njih hehe.:) U nedelju ujutro sjedam na bus za Pulu, gdje stizem oko 8 uvecer...

Utiskujem žig u dnevnik, sjedam na obližnji kamen i uživam u suncu koje mi miluje obraze kroz grane drveća.

Ušavši u jedan od lokala sa namjerom pijenja kave i uzvraćanja poziva, sjedam u izlog kako bih usput mogao promatrati prolaznike, onako kako sam znao sjediti u zalaske ljeta sa dragom mi prijateljicom i gledati što su sve Bog i Priroda spojili u mimohod.

Nema kupea, sjedam nasuprot nekoj vremešnoj dami koja priča na mobitel.

Već tri godine sjedam za tipkovnicu i misli, primisli, ideje, fantazije, pokušavam sročiti u zanimljivo štivo.

Ono što jest važno, i oko čega strepim svaki put kad sjedam pred ekran, jest hoću li u svijetu oko sebe prepoznati stvari koje će me natjerati da ih zapišem, snage da to napravim dobro.

Sjedam za tipkovnicu i olovku uzimam u ruke kao da navlačim boksačke rukavice i udaram u vreću.

Sjedam u čekaonici, preventivno, jer nekada mi se nakon vađenja krvi " vrtjelo " u glavi, a nikad mi nije izvađeno jedanaest epruveta, do sad.

Pošto sam već stari član postave u novinarskoj loži pozdravljam sve i sjedam u svoj kutak.

Ulazim unutra, ozbiljnog izraza lica, polagano sjedam na stolicu i razočaranim tonom pričam anegdote na putovanju od Varanasija do Kathmandua.

Sjedam uz nju tek kada mi ponudi mirisni smotuljak.

Svaki puta kad sjedam napisati tekst razmišljam za koga ga pišem?

Ustajem i sjedam za njihov stol.

Na prvoj trafici kupujem novine koje ništa ne razumijem, pa sjedam na kavu u blizini čuvenog Nep-stadiona.

Par dana prije Božića sjedam na vlak i krećem prema Delhiju, gdje ću se naći s Tanjom s kojom ću provesti iduća tri tjedna putujući prema samom jugu Indije, odakle će ona nazad za Europu, a ja dalje prema istoku.

I opet ja ustanem, propinjem se na prste, spremam knjižicu te sjedam po neznam koji put na tu jebenu stolicu.

Rola nam jednu finu masnu, sjedam na kauc pa da vidim jel vrijedi smrtne kazne ili ne.