I dobivenim poklonom slavljeni svetac nije mogao spriječiti da drugoj djeci potonu brodovi.

Batorić, negda slavljeni verbecijanac i naturalist, nije mnogo mario za nove zakone i nove sudove, pa je sve prepustio odvjetnicima.

A Matija, slavljeni djed našega Batorića, nije se baš izrodio.

Šampioni u desetoboju nikada neće biti slavljeni kao oni koji u jednoj disciplini obaraju rekorde.

Da su kojim slučajem ovakav uspjeh ostvarili u nogometu, tenisu ili kojem drugom popularnom sportu, ovi bi sportaši bili slavljeni i hvaljeni.

Niti bi oni koji su izlazili iz sabornice kad se odlucivalo o neovisnosti Hrvatske, danas bili slavljeni kao nekakvi hrvatski heroji....

Kad se pak taj pokret zavio u oblake ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrijebiti bečka uprava, - tad je Batorić, taj slavljeni jurist, ne mogavši shvatiti kako bi se moglo stoljetnim diplomama, člancima i ugovorima priznato hrvatsko ime zamijeniti ilirskim - kojim su po njegovu znanju dosele domaću kraljevinu nazivali samo fratri u svojim kronikama - tad je Batorić, kako rekoh, bio bliži sa svojim nazorima Aleksandru Draškoviću, nego li Janku Draškoviću.

Takva nikakva RH odgovarala je svjetskim centrima moći, a da nije bilo tako udbaši bi podvili rep kao i u slučaju Republike Srpske, pa bi na kraju bili slavljeni kao uspješni jugoslavenski operativci, koji su namjerno kompromitirali RH.

Subjektivna razmisljanja kao sto su neka ovdje mogu konstatirati pravdu ili nepravdu u postizbornim potezima, ali mogu samo zato sto slavljeni clanak ustava ostavlja veoma mnogo prostora za takva nagadjanja.

Tako da upokojena slavljenica nije bila idejni začetnik već samo sljedbenik kazne koju je slavljeni ban Mažuranić odredio.

Budući da smo mi još i unatoč ratu i nezaposlenosti, tranziciji.... ipak zdrava tradicionalna sredina (čime se ponosimo a ne stidimo) lipo vama pederi preporučam da idete u " modernije " sredine gdje ćete biti obljubljeni, slavljeni i prihvaćeni od onih jednakih vama.

Spomenuo je da je i Winston Churchill odgovoran za bombardiranja i rušenja njemačkih gradova pri kraju Drugoga svjetskog rata i posljedično za goleme žrtve njemačkoga naroda, kao i da je Harry Truman odgovoran za bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, ali da ipak oni nisu zločinci, nego slavljeni heroji.

Zbog nje ćete ovdje postati slavljeni i hvaljeni.

Ljermontov je misteriozan, umire negdje u maglama kavkaskih gudura s 26 godina, taj romantičarski heroj koji je u sebi nosio nešto od Pečorina; genijalni Tolstoj, pak, umire kao Metuzalem, od društva slavljeni pjesnik.

Nisi li primjetio da su samo poginuli buntovnici čašćeni i slavljeni?

I ne treba zaboraviti da su mnogi danas slavljeni junaci svjetske povijesti - borci za slobodu, prava, jednakost zapravo bili teroristi.

Ti jesi, zaist, Milostivi, Slavljeni, Moćni, Svemogući

Mene više muči činjenica da bi svi ti igrači bili slavljeni da su imali JAČEG trenera i da se prošla Žilina i Partizan.

Zar samo radi izdizanja pojedinih ljudi koji su trebali biti slavljeni zbog svoje genijalnosti, kako su odjednom prepoznali sve zablude prethodnog sustava i, naravno, genijalnim potezom sablje razriješili Gordijski čvor...

Taj tip političara prelazi, ako treba, bukvalno i u prenesenom značenju, i preko leševa, njima se žuri, oni bi u svakoj trci htjeli biti najbrži, najspretniji i slavljeni kao pobjednici.

Branitelji sa i bez PTSP-ia, oni radnici koji su se poslije našli " ni na nebu, ni na zemlji ", bez posla, a prije toga hvaljeni i slavljeni, prije toga prvi puta su osjetili dostojanstvo jer su nam bili zaštitnici, heroji koji svoj život izlažu opsnosti za neke druge, i poznate i nepoznate... e, vidiš, ti branitelji se ne ubijaju zbog Gotovina, Noraca itd. jer ih u biti niti ne poznaju, niti ih baš i spominju.Ubijaju se jer su marginalizirani, jer su etiketirani da su nekakvi luđaci i pijanci pa su ih jedno duže vrijeme izbjegavali poslodavci.Ubijaju se jer su u socijalnoj okolini neporavnani, odudaraju, jer su na nižoj ekonomskoj stepenici.Prvenstvo zapošljavanja branitelja je zakon samo na papiru, a u institucije se primaju vezeri.Živjeti godinama u siromaštvu, skupljati neplaćene račune, gledati bahate fićfiriće u politici, tajkune, Mamiće i slične face, i gledati sebe, svako jutro u ogledalo i pitati se kako i zašto ne možeš osigurati egzistenciju ni za sebe, a kamoli za obitelj, je razorno za duh.Pogotovo je razorno u društvu u kojem se uspjeh mjeri s količinom modernih drangulija pa " selo " radi svoje, počinju tračevi tipa: a on je nesnalažljiv, kaj nije mogao ovo ili ono, počinje se nabacivati sva moguća krivnja na osobu koja je svoju čast, hrabrost i dostojanstvo već dokazala, ali je selo zasljepljeno materijalstičkim svjetlicama.Obično se radi i o skromnim ljudima, koji ne ponavljaju k ' o papige da su bili branitelji.Taj veteran zna da ima izlaz iz te situacije, jedini izlaz.

Vrijeme Došaš? a Rimske liturgije, koja se razvila stolje? e nakon one frana? ke crkve, nije bilo pokorni? ko, nego slavljeni? ko, vrijeme radosti i priprema za Boži?.

Zatim ga je poveo u taj slavljeni stan.

A time su često bogatiji siromašni nego imućni, bolesni nego zdravi, gladni nego siti, progonjeni nego slavni, pogrđeni nego hvaljeni, zatvoreni nego slobodni, osuđeni nego slavljeni, osramoćeni nego veličani.

Neki od govornika koji su u stenogramima ostali zabilježeni kao i svi drugi, a u medijskim izvještajima bili slavljeni kao značajni sudionici, svojom pojavom za govornicom izazivali su prava stampeda iz dvorane prema šanku.

Zagreb je bio sav uzbuđen zbog izvođenja klasika Tolstoja i znatiželje kako će ga na kazališni jezik današnjice prevesti slavljeni Pandur.

Bogović se osvrnuo i na svjetske vrijednosti koje su često obrnute na nebeskoj ljestvici gdje se ne cijene bogati nego siromašni, osuđeni a ne slavljeni.

Na kraju misnog slavlja djeca su nadbiskupu? estitala 5. obljetnicu biskupske službe u Rije? koj nadbiskupiji.? estitku su izrekla djeca župe Kastav, a dje? ji zbor crkve Gospe Lurdske otpjevao je posebno pripremljenu pjesmu,? Nadbiskupe, slavljeni? e, hvala?.

Ustaše i njihovi sljedbenici trajno su nanijeli štetu Hrvatskom narodu i zato njihovi nosioci ni u kom slučaju ne mogu biti slavljeni i dobivati ulice.

Od tada pa sve do završetka rata i dalje do kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, poticanje na mržnju postaje česta, gotovo redovita pojava u partizanskim i poratnim proglasima, govorima, promidžbi, čemu, slijedeći komunističke autoritete, nije odolio ni slavljeni pjesnik.