Kad su bili poljem širokijem,; Progovara Mustaj-beže Lički: Oj Boga ti, neznana katano Otkle li si, od koje l krajine? Kako l tebe po imenu viču? Kuda li si bio namislio?; Kamo tvoja družina ostala? A katana njemu progovara: Što me pitaš, Mustaj-beže Lički? Jesi l čuo Latinsko primorje, Kod primorja rišćanske Kotare; I u njima Janković-Stojana? Ja sam glavom Janković Stojane; Nisam više ni imao druga, Osim Boga i sebe jednoga, A nijet sam bio učinio,; Da se spustim do pod tvoju kulu, Da izmamim Hajkunu đevojku, Da odvedem sebe u Kotare, Pa mi ne bi od Boga suđeno: Prokleto mi piće prevarilo.; Tada reče Mustaj-beže Lički: Be aferim, Janković-Stojane Baš si doš o u onoga ruke, Koji će te, more, oženiti. U riječi pali pod Udbinju; Ispod kule Mustaj bega Ličkog, Gleda četu malo i veliko, I Hajkuna sa bijele kule Mila sestra Mustaj-bega Ličkog, Pred njome je đerđef od mardžana,; U rukama igla od biljura, Puni zlato po bijelu platnu; Kada viđe četu iz planine, Oni vode svezana junaka Kod njegova svijetla oružja,; Ispred sebe đerđef oturila, Dvije mu je noge podlomila, Pa je sobo bila govorila: Bože mili čuda velikoga Zla pogleda u dobra junaka; Kako li ga Turci prevariše, I bez rane i bez mrtve glave Svezaše mu ruke naopako? Kad družinu na račun uzela, Al ne ima druga sedmorice.; Kad padoše pod bijelu kulu, Od Stojana uzima oružje, Pa oružje nosi u riznicu, A Stojana spušta u tavnicu U dubini trista endezeta,; Đeno leži voda do koljena, A junačke kosti do ramena.