Zar se doista sramimo svoje države?

Niti se toga sramimo, niti to krijemo.

Oni koji su vikali da se sramimo imaju pravo.

Ovo je početak nove prakse i da se ne sramimo ljudi koji su dali svoje živote za interes svog naroda rekao je Željko Vasiljević iz Udruženja ratnih vojnih invalida Srbije svih ratova, a Zoran Alimpić, zamjenik predsjednika srpske Skupštine kako je " to bilo vrijeme velikih žrtava i velike tragedije i danas se sjećamo svih žrtava i svih branitelja otadžbine uz želju da se takvi događaji i takva vremena više nikada nigdje ne ponove ".

Fora je u tome da se je i ova vlast kao i sve do sada na klimavim nogama i u talu s mafijom i organiziranim kriminalom i zapravo se želi eutanizirati stadion kao glas javnosti.A 90 % tih političara ima putra na glavi više nego sve navijačke skupine zajedno.Zato po meni ne treba navijačima nekakvo izmotavanje tipa: " joj, nisu svi takvi, ima nas dobrih.Mi se OGRAĐUJEMO i OSUĐUJEMO ". Treba jasno reći da se ne ograđujemo ni sramimo ničega jer 90 % Hrvata mrzi Srbe i mi nismo iznimka.A dok god da četnička gamad radi pizdarije po Vukovaru i Kninu, a mediji i politički vrh to prešućuju ta mržnja će biti još veća.Pogledajte kakvi su to ljudi koji nama sole pamet i žele odgajati navijače

Ispovijedanjem krivice riskiramo da samo jedan naš dio, ispovijedani " grijeh ", ne bude oprošten i time prihvaćen, dok priznavanjem mnogo bolnijeg osjećaja srama i onoga čega se sramimo ispostavljamo cijelu našu ličnost i riskiramo da budemo odbačeni i napušteni.

Mi se ne sramimo niti jedne riječi, niti jednog djela niti jednog koraka koji smo učinili tako je Josip Đakić opet potvrdio svoje nedavne šovinističke izjave kojima je opozicijskim liderima insunirao da bi po imenima trebali sastavljati ne hrvatsku nego srpsku vladu.

Kakav je to čip u našim glavama koji je isprogramiran tako da se sramimo seksa, da se ne usuđujemo govoriti o " stvari " koja je za život neophodna gotovo kao kruh?

A majka Lupita dirala je tijelo Kristovo i uči nas da se ne sramimo, da se ne bojimo kušati odbojnost u diranju tijela Kristova...

ne želim generalizirati, ali stanje u drugim gradovima uglavnom je lošije nego u zg. iako nije pravilo. zašto građani šute? pa zato što su drugari na vlasti postigli svoj cilj - ljudi se zamaraju drugim stvarima, primjerice svakodnevnim problemima. kako stvari stoje, ta se situacija neće još jako dugo promijeniti. stanje u gradu se neće promijeniti jer u čitavoj našoj miloj i dragoj zemljici ne funkcioniraju neke javne institucije (koje btw plaćamo da nešto rade), a slabo funkcionira i ona najvažnija institucija koja se zove obitelj i koja bi u nekoj zdravoj atmosferi trebala odgajati normalne građane koji razmišljaju svojom glavom. dječarci i djevojčice zaduženi za vladanje shvatili su kako otežati taj zadatak obiteljima jer im je lakše vladati indolentnim likovima koje zanimaju jedino nogomet, kladionice i mobiteli te nezaobilazna francuska manikura nego vladati ljudima povremeno pročitaju i pokoju knjigu što ih možda potakne na razmišljanje i reakciju kada primijete da neko tko je " demokratski izabran " počne raditi sranja. zg je samo slika čitave države i odličan presjek svih mogućih i nemogućih sranja koja se mogu izmisliti od stoljeća sedmog. ipak, nije sve tako crno, imamo najbolje javne ćenife u jevropi i to nam je omogućio naš dragi mile da se ne sramimo kad uđemo u gore navedenu jevropicu. sigurno nam zavide svi ostali gradovi u rvackoj.

Sramimo li se što smo Karlovčani?

Divlja izgradnja, lijepi vidikovci na Magistrali zagrađeni nakaradnim građevinama, zapuštene uličice koje se sramimo pokazati turistima, sve nas to muči i kvari lice Grada.

Vjernicima je preporučio da vrše svoje dužnosti, a roditeljima da se posvete odgoju djece. Ne sramimo se svoje vjere, sramimo se psovke i drugih mana, zaključio je don Pejo.

Bilo kako bilo, za nas u inozemstvu takav grb je fašističko znakovlje kao odraz fašizma kojeg se sramimo, kao i u prošlosti u kojoj je ta ideologija bila dominantna izvan slobodnog svijeta.

Sutrašnja Latinica trebala je obraðivati temu " Zašto se sramimo partizanske prošlosti? " U ovom trenutku, mnogi bi rekli, tema da ne može biti nezgodnija

naiva..... unikatna umjetnost našeg kraja i loše iskorišten segment našeg identiteta... kao da ga se sramimo...

Zar u nepravdi nanesenoj gospodinu Purdi, njegovoj obitelji i svim časnim i poštenim državotvornim Hrvatima može biti išta važnije od ISTINE, zašto se sramimo javno i glasno reći da smo pobjednici u ratu ali nas naši političari čine kmetima u miru, zašto se sramimo reći da je gospodin Purda nevin, i da ubiti neprijatelja u ratnom sukobu nije zločin niti ubojstvo, zašto se sramimo podržati našega junaka Tromblona i reći da nije ratni zločin niti ubojstvo uništiti neprijateljski tenk na svojoj zemlji i u obrani vlastitoga grada, a taj isti tenk ili vojnik je došao iz susjedne neprijateljske zemlji, izvan granica zemlje koju je branio i Purda i Tromblon pa i ja i mnogi drugi.

Mi se ne sramimo priznati i mogu reći da imamo želju pobijediti, ali i ako ne pobijedimo, zadovoljni smo svojim nastupima, pogotovo finalnim.

Rekao je kako su tu i fotografije njegovih prijatelja Slavka Perekovića iz Siska i Dragiše Velebita iz Gline. Mi se ne sramimo tih rana i s ponosom ih nosimo.

Eto, sramimo se svi skupa sugrađani.

Ponosni smo što smo dio nove ekipe, ali ne sramimo se svoje prošlosti, rekao je Bučko.

Zašto se nekih hrvatskih riječi sramimo (npr. zahoda), druge pak izbacujemo bez milosti (drug i drugarica), neke preskačemo i pravimo se da ne postoje (npr. glagol žderati, pa umjesto mesoždera imamo mesojeda, ali umjesto ljudoždera nemamo ljudojeda)?

pa ljudi ne znam u cemu je problem...... josipovic govori kako su partizanske kape lipe kape kape pomirenja..... jos jednom KAPE POMIRENJA...... hrvatsku istinu i povijest zahvaljujuci jospovicima, bebicima, pusicima imamo iskrivljenu i sramotnu...... domoljublja se sve vise i vise sramimo grb i himne takodjer cemo se pocet...... zato pope pusti ovu bandu crvenu i ako si sve ovo reka sta pise svaka ti cast...... u ovoj drzavi nema svak hrabrosti tako nastupiti........ drago mi je da nas ima jos sta starije tako i mladje populacije HRVATA........

zar je upitno da li se mi svi njega sramimo i onoga što on predstavlja u naše ime je više nego jasno iz svega što se poduzima zadnjih nekoliko mjeseci. možemo raspravljati da li je zakašnjela naša odluka, ali sada dovoditi ovaj njegov " grb " sa nama u vezu je više nego degutantno jer upravo taj grb vi dobijete jednom o sezoni, a mi svaku tekmu već previše godina i nama je više od svega preko glave takvog nogometa, događanja, sumnji, namještanja, pogleda po tribini (da i sami sebe gledamo i čudimo se kada nam netko dosudi neko sranje), a onda za posljedicu imamo to što imamo (prazan stadion, navijanje bez duše, silovanje sebe i svega oko sebe).

Ovaj grad je nažalost došao do točke da smo se nekada ponosili što u njemu živimo, a danas ga se često i sramimo.

Nama je neugodno zbog golotinje i sramimo se iako razloge za to jednim dijelom ne znamo ni objasniti.

Učinio je sve za nas, a na nama je da ga dostojno primimo svaki put kada kuca na vrata našega srca, naše duše, a vjerujte mi, svakoga dana on stoji pred našim vratima samo smo mi ti koji ga ignoriramo, izbjegavamo ga pogledati u oči jer se sramimo svojih čina, govorimo kako ima vremena sutra, pravimo se da ga ne vidimo a tek kada ga pustimo bliže sebi, kada dopustimo da uđe u naše srce, prepustimo mu svoje brige, shvatimo koliko smo griješili što to nismo odavno uradili

Matko Trebotić i ja sjedimo u subotu ujutro u njegovom ateljeu Art Studio na Mejama u Meštrovićevoj 80 gdje u Splitu živi i sramimo se jedan drugog.

Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, skladište u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim, a ono barem zrelim ljudima koji stvari (i sebe) imaju pod kontrolom. (Sjena se očituje kao nešto što pripada našem najsvojstvenijem obilježju, našoj najdubljoj karakteristici, premda smo nerado spremni ako uopće i jesmo prihvatiti takvo što.

Strast prema drugome ne mora biti samo ispunjavanje nasih " najgresnijih snova " zbog kojih se ponekad sramimo i sami sebe...