Dok je kosina od svjetla između polusvijetova nagrizala površinu vode, on se pomakne malo u stranu, zajedno sa sobom povlačeći grane i granje, nesvjesan šuštanja, tražio je vodu.Slijedeći kondenzirana maštanja, tek kad je i posljednji korijen iznikao zajedno s nabradavljenom površinom, ugleda svoj odraz na mokrini, sasvim staromodno i vrlo upečatljivo.Obrazi natočkani sitnim kamenjem i vene od riječnih zmija nikada ga gotovo ne bi podsjetili na njega.Odbaci teret, iskorači u kupku.Skidao je sa sebe putem krpe od koža koje su mu služile kao odjeća, neprijatelje iz neopranih dana, prašinu iz čekanja u zasjedama, krv iz ručkova, spermu iz nekih tuđih ruku, svoj samo znoj.Više propao kroz vodu nego sjeo, oslonio se prvo rukama na kamen i kliznuo u blagoslov.Zrake dana su se gasile odmjerenim detonacijama, njegovi užici time nisu bili prikraćeni.Dao je rijeci da se valja preko njega kao što bi dao razuzdanoj ljubavnici, ali nekoj koja bi mu se smiješila i nakon što završe ugovori.Zagrli stijenu i savine nogu u koljenu.Kosa je poduža i lijepi mu se gdje ga dohvati.Rijeka nije htjela šutjeti.Hihotala je i gugutala te je i njemu došlo smiješno.Preplaši ptice negdje iza.Lepet njihovih krila podsjeti ga na grad i popločane puteve, tijelo božice u kamenu.Od čitavog tijela sjeća se samo dojki i toga kako je pomislio da takve mesnate nikada nije vidio i pitao se da li samo kamene tako stoje.Kao kakve djevojčice što se propinjući na prstima istežu kako bi dohvatile nebo.I dok su se svi sa sramom i poštovanjem klanjali, kako je bilo jedino dostojno, on je stajao malo joj s boka i nakrivljene glave u čudu promatrao te male hrpice naslade i jedina mu molitva u srcu dođe da je zamoli da oživi i zapleše takva, bez kamenih velova, preko ljudi i njihovih jada samo s kosom oko sebe i njegovim mačem da joj krči puteve.Nije tada dovoljno molio, valjda to nije toliko želio.U zbrci nakon toga, ni sam više ne zna zašto, iz grada su ga protjerali i grad je negdje izgubio, dok razmišlja o psovkama na gradskim vratima, savija dlanove u rijeci oko najtoplijeg dijela tog kamena.Oko njezinog srca.

Danas se na život na selu gleda s ponosom, a ne sa sramom.

Međutim, upotreba vaginalnih dilatatora ne treba biti smatrana masturbacijom (neke pacijentice mogu odbiti liječenje dilatatorima smatrajući ih ekvivalentima za masturbaciju, što onda povezuju sa sramom i neugodom).

Na žalost u javnosti se o tome vrlo rijetko govori budući, da je često popraćeno sramom i neugodom.

Morić laže o tome kao što laže da je napadač bio maskiran: to je laž uzrokovana sramom što ne prepoznaje svoje birače, za razliku od dokazanih političkih veličina ovog kraja

On je istina o kojoj se od studenog do studenog potajno, sa sramom, prezirom ili s velikim ponosom govori i spominje.

' Meni se nikada nije bio problem skinuti, volim sebe i svoje tijelo, i uvijek kada se skinem, znam kakva je to vrsta snimanja, znam kako će izgledati editorijal, nikada nisam imala problema s tim sramom ', kaže manekenka.

Tko se to lopta djetetovim sramom?

Zamisli samo: kažeš, priznaš otvoreno sve što si dosad u dubokoj skrovitosti poistovjećivao sa sobom, sa sramom, uvjeren da u vlastitoj nedovoljnosti imaš nešto što trebaš skrivati (jedino ti dok svi drugi koji su ' ' na nivou ' ' ne), jer će te izvrgnuti blamu.

Daniel-Rops pripovjeda o ovoj epizodi, da " protestantski povijesničari to spominju sa sramom. " (Daniel-Rops, 187) Ne može se izbjeći činjenica da je Calvin predao Servetusa inkviziciji, a onda pokušao bilo preko laži ili izvrdavanjem prikriti svoj dio u slučaju.

Netko reče kako je za to kriva skolastika i intimistička duhovnost (sa lažnim sramom), te jaz između institucije i karizme.

No, mnoge osobe s viškom kilograma izbjegavaju svako vježbanje izgovarajući se, primjerice, sramom pri odlasku u teretanu, činjenicom da se brzo zadišu pri naporu ili strahom da će ozlijediti zglobove.

Neke od žrtvi će reći " ja sam njega osvojila ", jer ne mogu drugačije se nositi s posljedicama i sramom od sredine.

Prema seksu se ne smijemo odnositi sa sramom, osjećajem krivice ili strahom.

Nasilje prema ženama upravilu se ne percipira kao problem društva, nego je obavijeno osobnim sramom.

grijeh u trenutku kad se počini umjesto sve silne mudrosti i tog silnog napretka i zadovoljstva, uvijek rađa dubokim sramom pred Bogom

- Tad ja, ne s malim stidom i sramom, s poniženim obrazom krozi beteg moj priročan počeh, najpri zlokobno zaliženje moje u ljubav i kakov žitak moj krozi to bil jest i je, i kako lika jišćući prik morske pučine Milost me pribrodi i kako paklenu propast vidih i razlika petja na planinah sliših i pripovisti, i da me k njoj Sidmoj uputi i pak Svist navede.

Danas, kada vam, primjerice, padne OS, možete se hvaliti da imate softverski problem s upravljačkim programima, a ne kao nekada kada smo se sa sramom u glasu morali ispričavati da imamo nekakav primitivni " kvar na liniji ".

Jedno je Merz, koji je činio od sebe karikaturu onim izvrnutim očima, ispunjen nezrelim sramom i krivnjom, ali koji je time sebe mučio.

Ima li, međutim, odvratnije branše od ovih, kao Lički Tuđman ili taj pomorac, što druge opterećuju nezrelim sramom i krivnjom, ne skanjujući se istupiti naprijed sa svojim dugim kažiprstima, kinjeći i upropaštavajući ljude.

Ja plaćam. " Mladić ga je iznenađeno pogledao, a potom obuzet sramom pognuo glavu.

Kao da sam baš ja skupio u žuljave dlanove sve pljuske ovoga svijeta pa mi lice bridi crvenilom kajanja ubijajući mi ponos radosna življenja I kao da sam svu bol i gorčinu života skupio sebi u napuklu nutrinu I meljem je iglicama stjena želeći je izbaciti kroz grlo što žarom peče Ali mi dođe tek do vrha jezika i vrati se nazad goreći plamenom iznutra Koliko god želio uživati jednostavnost svog postojanja let međ ' pticama Netko uporno kreše im poletna krila škarama zavisti i ljute pakosti Ubijaju mi sunce zakljanjajući ga za tmurne teške crne neprobojne oblake Vješaju čaroliju duge na suhe grane drvoreda bez korijenja i klice Ne daju licu užitka pa skupljaju ljetnu toplu kišu u poderane džepove Zarobili su začarane zvijezde kradući ih očima kapcima zatvaraju Rijeke su brzacima oduzele kapljice pa sad suze ledeno negdje iza oblaka Čekajući sunce da ih otopi i spusti na uveli cvijet negdje u prašnjavoj pustinji Umom napinjem kožu ne bi li pukla kako bi se iz nje izvukao golim mesom Tako bi i crvenilo šamara skinuo sa sebe i ostavio negdje uz prašnjavi put Pomirisao bih kaktus i vratio nejgovu cvijetu sve iglice iz moje bolne šupljine Oči bi poklonio nebu neka mojim suzama napravi put zrakama sunca Ispod tog svjetla znam da bih te vidio uvjeren sam da postojiš negdje skrivena U klupku skupljena čekajući znak svjetlosti kapan mojim tugaljivim očima Udahnuo bih tada punim plućima sve moguće mrzle oluje i sjeverne vjetrove Zgazio bi tabanom zdrobio sve te nevjere i blatne izopačene spodobe Što sunce uskratiše mom oku i svjetlo što ugasiše i tebe što u tamu zarobiše Ma u dlanu bi to sve šakom smrvio poveo te za ruku dolinom mira odveo Gori u meni puca iznutra vene lomi a obraz mi crveni sramom ćutnosti Čekajući svjetlo sunca topline sanjam te ispisujući perom stihove.

Uzalud se Grass branio da je bio unovačen, uzalud se pravdao sramom, uzalud su mu arapski književnici pisali pismo podrške...

Svaki od tih slučajeva nije samo broj - on je osoba koja je ušla u savjetovalište možda i s jednim strahom i nepovjerenjem ili sramom, ali se ipak hrabro odvažila na rad na sebi kako bi pomogla riješiti ne samo svoj tekući problem već i postati kvalitetnija osoba ili vjernik.

Tko danas nije Hercegovac, sutra bi se sa sramom mogao prisjećati da je propustio biti čovjekom u vremenu kada se čovjek lučom tražio.

Brené Brown, čiji je raniji govor o ranjivosti postao hit u trenu, istražuje što se može dogoditi kad se ljudi izravno suoče sa sramom.

Otuda utrobe izjedene žudnjom za ulovom, otuda ubojstva, izdaje, otimanja, bune, opsade, bankroti i razoreni domovi jer to je pogonjeno sramom, ranjavajućim kompleksima i poniženjem: hoćemo biti face i frajeri i dase i kitovi i lafovi i junačine, nitko ne želi biti identificiran kao jado, papak i bezveznjak.

Na putu emocionalnog oslobađanja svako će se morat suočiti s tim strahom i sramom.

prizno ih je island, ljudi imaju obraz. a hrvatska neće nikad, dok god ne dobijemo dozvolu od amera i EU. toliko o hrvatskoj neovisnosti. mislim da bi se puno ljudi trebalo pogledat u ogledalo sa velikom tugom i sramom, i zapitat se zar je danas stvarno novac postao mjerilo svega, ili ima nešto i u poštenju, istini, pravdi i moralnosti. i za kraj sjetite sa za sto ste se borili i umirali 90 - tih i kako vam je bilo dok smo cekali priznanje i plačite nad onim što smo postali. " samostalna " država bez državnih interesa i uvlakači bez ponosa nad kojima sa izdrkava tko god se sjeti.

Nadam se da bi se s mojim mišljenjem složila i velika većina arhitekata i u tom smislu suosjećam sa sramom koji je prisutan u Vašim krugovima.