nataste, suprug i ja smo zbog posla došli zivjeti u jedan manji grad iz zg-a, dete je bilo malo, nakon nekog vremena pojavila se prilika da i opet zbog posla dodjemo u zg, pa smo razmatrali i tu opciju i kako je dete bilo veće a o svemu pričamo uključili smo i njega u tu priču, vau, koja je to bila reakcija, ne, ne, ne i ne, najgora stvar koju mi možete učiniti, ne želim, vi odite ja ću ostati, plakao danima, i bio nesretan i na kraju iako ne zbog toga ali je utjecalo, ne mogu reći da nije, nismo se vratili u zg, nakon još nekoliko godina, kad je skužio da je u zg zanimljivije (za njega i njegovu dob), nije prestao da se čudi kako smo mogli da ga uopće pitamo i uvažimo njegovo mišljenje, pa šta nismo bili dovoljno pametni da odlučimo bez njega pa kako je on bio tada bedast, nije znao puno toga, itd, itd......... samo kazem, di si ti u ovoj priči, zar ne zaslužuješ ti, kao žena i osoba (po kalkulaciji u najboljim godinama:), ljubav i paznju, sex, i na kraju dana nekoga, kome možeš se nasloniti na rame, pohvaliti, požaliti, ili samo šutjeti s njim.....